Stari grad Buzet je u prvoj polovici 17. stoljeća bio grad utvrda - castello, glavni kaštel cijele pokrajine koji su činili podložni kašteli Roč, Sovinjak, Vrh, Draguć i Hum te dvanaest seoskih općina na Ćićariji. Kuće su bile prilagođene obrambenim elementima utvrde i mogle su imati samo jedan kat. Zanimljiv je to detalj buzetske povijesti, ovjekovječen u opsežnom izvješću o povijesti, običajima i ljudima Buzeštine kojeg je buzetski župnik Petar Flego napisao 1646. godine po nalogu novigradskog biskupa Giacoma Filippa Tomasinija, a kojeg je Tomasini ugradio u rukopis knjige "De Commentarii Istorico-Geografici della Provincia dell'Istria". Ta je knjiga ostala u rukopisu sve do 1837. godine pa nije doživjela zasluženu popularnost.

Nepoznati intelektualac XVII. stoljeća

Arhivsku građu o Petru Flegu, nepoznatom buzetskom intelektualcu XVII. stoljeća, u arhivima Župe Uznesenja Marijina Buzet i Biblioteci Marciana u Veneciji, proučio je Matija Nežić iz Pučkog otvorenog učilišta "Augustin Vivoda". O ostavštini ovog buzetskog kanonika koji je bio na čelu buzetske župe do smrti 1663. godine, govorio je u sklopu obilježavanja Noći muzeja.

- Iako je Flegov opis Buzeta i Buzeštine izuzetno sadržajan i obiluje podacima o ljudima, običajima, slabo je poznat izvan znanstvenih krugova, a posebno na lokalnoj razini. Kada je magistar Božo Jakovljević otkrio što je Petar Flego napisao, odmah je nabavio prijevod, doduše samo njegova teksta ne i cijele knjige, i objavio ga u Buzetskom zborniku broj 26. Tada je postao dostupan cijelom nizu istraživača koji nisu poznavali talijanski jezik. Inače, rukopis Tomasinijeve knjige "De Commentarii Istorico-Geografici della Provincia dell'Istria" prvi je puta objavio tršćanski povjesničar Domenico Rossetti 1837. godine i to u zborniku La Società di Minerva "Archeografo triestino". Rossetti međutim nije u potpunosti prenio Tomasinijev izvornik, neke dijelove nije uspio iščitati, neke je smatrao suvišnim, stoga mi je bilo važno proučiti original kojeg čuvaju u biblioteci Marciana u Veneciji. Dobio sam tom prigodom na uvid karticu tko ga je prije mene čitao. U sto godina taj je rukopis prošao kroz svega jedanaest ruku, uključujući moje, prenio je Matija Nežić.

Matija Nežić

Obitelj Flego (Phlegus), u vrijeme djelovanja kanonika Petra Flega, u prvoj polovici 17. stoljeća, jedna je od sedam uglednijih u gradu. Krasi ju Duždev privilegij kojeg je obitelj dobila zaslugom Hermagore Flega. Petar Flego, osim što je bio kanonik i župnik, vjerojatno je bio i kancelar. Radio je u službi kapetana koji je stolovao u Buzetu, tako da je bio dobro upućen u administrativne stvari vezane za upravljanje Buzetom, odnosno Istrom.

Usmena legenda o nastanku Buzeta

U to je doba Buzet bio jedna vrsta glavnog grada jer je kapetan u Buzetu bio nadležan za neka pitanja poput vojnih, šumskih…, značajnih za čitavo područje mletačke Istre. Stoga ne čudi da je novigradski biskup Giacomo Filipo Tommasini zamolio upravo tadašnjeg buzetskog župnika da prikupi informacije o Buzetu i okolnim naseljima.

Kanonik Petar Flego je 1646. godine u izvješću biskupu Tommasiniju zapisao usmenu legendu o nastanku Buzeta. Piše da su stariji pripovijedali kako je Buzet najprije podignut na jednom drugom, nešto višem brijegu udaljenom milju istočno, na kojem se nalazi crkva sv. Križa. Međutim, sve što se danju gradilo na Svetom Križu, noću se nekim čudom prenosilo na lokaciju današnjeg Buzeta.

U svom opsežnom izvješću o povijesti, običajima i ljudima Buzeštine, Flego nadalje bilježi kako je u Buzetu u prvoj polovici 17. stoljeća pet crkvi, pokrivenih kamenim pločama - škrilama. Još su dvije privatne kuće pokrivene škrilama, ostale sve kupama (coppi di terra cotta). Buzet već tada ima školu u kojoj se uči aritmetika, muzika, gramatika, retorika. Od 60 učenika, devetnaest ih se opredijelilo za svećenička zvanja. Seoske kuće u okolici bile su pokrivene slamom sirka ili raži. Osebujnih interesa i znanja, Flego piše i o šumama bogatim divljači, u kojima su obitavali zečevi, vukovi, lisice, medvjedi, risovi, kune, jarebice, crni orlovi (Aquile nere). Jarebice su se prodavale u Veneciji po visokoj cijeni. Navodi da je bilo puno otrovnih zmija kao i to da je jednom prigodom ubio jednu otrovnicu s dvije glave.

U podnožju Buzeta, radilo je osamnaest mlinova, a ljeti su žito dolazili mljeti čak iz Pule. Buzeština je imala dovoljno vode da bi se kroz cijelu godinu mogla obavljati mlinarska djelatnost. Flego prenosi i legendu o nastanku izvora koja se vezuje uz pićanskog biskupa Nicefora kojeg su Pićanci tužili akvilejskom patrijarhu. Kako bi ih odvratio od optužbi i dokazao svoje božje poslanje, Nicefor je udario štapom o tlo te je izbila voda. Flego je zapisao da je Buzet poznat po proizvodnji hrane, kruha, ulja, mesa, mlijeka, vina, osebujnim lirskim pristupom prenio da se u Buzetu peče najbolji kruh u Istri, što više, čak ukoliko se s istim brašnom negdje drugdje umijesi, nikada neće biti tako dobar kao u Buzetu.

Svadbe su bile važan događaj

Detaljno je Flego opisao i svadbene običaje jer su svadbe u ono doba na Buzeštini bile važan događaj. Trajale su tri ili četiri dana, bili su to "banchetti sountuosi che durano tre o quattro giorni". Za te se namjene trošilo puno više od ekonomskih mogućnosti obitelji. S pravnog gledišta dva su načina sklapanja braka. Jedan je bio alla Veneziana s ugovorom o mirazu. Nevjesta je od oca dobila miraz, ako bi ostala udovica trebala je izaći iz kuće i koristiti se imanjem koji joj je otac ostavio u vlasništvo. Na taj način brak su sklapali plemići i oni građanskog staleža. Drugi način koristili su obični mještani, "a frà e suor" (a comunicazion di beni), prema kojem su muž i žena u braku imali ista prava, poput brata i sestre, zajedno su bili vlasnici imovine.

Svadbeni običaji toga vremena obilovali su zanimljivostima. Kada bi obitelj budućeg mladoženja išla kod novice, ona tog prvog dana upoznavanja nije smjela na sebi imati niti jedan čvor. Praktički bi hodala s odvezanim cipelama. Tijekom uzvratnog posjeta mladoženji, njegova bi majka izašla ispred kuće s čašom vina u kojoj bi bio novčić. Prišla bi novici i pitala je što je to, a ova bi trebala odgovoriti - mir i ljubav - i to tri puta, popiti vino i baciti čašu iza sebe. Običaj je to, primijetio je Matija Nežić, koji očito nije uspio preživjeti.

Portret Petra Flega čuva se u buzetskoj župnoj crkvi

Stari Buzećani vjerovali su u krsnike (nascono in un certa membrana) i vukodlake. Običaj je bio i zvati nekog kroz kotač. Zavrtjeli bi kotač ispred sebe, rekli ime i onda bi taj netko došao. Tako bi postupali i u slučaju kada bi im zalutala krava. Bili su uvjereni da to funkcionira. Vračare, koje Flego naziva (donniciuole vecchie), bacale su ugljen u vodu. Flego navodi i od čega su sve obolijevali njegovi suvremenici, među ostalim spominje Febbre terzana (malariju), pa tako i lijek koji se koristio protiv bjesnoće. SATOR formula ispisala bi se na koricu kruha i dala zaraženom psu. Ugrizenoj osobi bi se stavila na čelo uz molitvu tre Pater, tre Ave et un Credo per ogni uno. Flego ipak koristi riječi proroka: Homines et iumenta salvabis, Domine, quemadmodum multiplicasti misericordiam tuam.

Pobožna zaklada "Mansioneria Flego"

Flego spominje i rudarske pothvate na Minjeri i rudnik gagata na Raspadalici, površinske nalaze ugljena, dosta masnog, od kojeg je radio ljekovito ulje. Svestran buzetski kanonik na svom se imanju, milju udaljenom od Buzeta, bavio poljoprivredom, uzgajao je cvjetaču, rogač, zasadio palme, naranče, ali također i pistaciju. Kao poznavatelj ljekovitog bilja spominje encijan, angeliku, kukurijek, valerijanu… U svom opisu buzetskih vina ističe da je među značajnim crnim sortama refošk koji se u Buzetu zove veliki teran.

Osim što je bio svestrani poznavatelj lokalne povijesti, filozofije i botanike, Flego je bio i dobrotvor. Svojim testamentom od 17. svibnja 1657. godine utemeljio je pobožnu zakladu "Mansioneria Flego". U zakladu je ušla sva njegova imovina: zgrada na kraju contrade Riparo, na kraju Lopara, s dva vrta i dvorištem koja se često u literaturi zove - Casa Fleghi. Ostavio je biblioteku koju čini 420 knjiga, liturgijsko ruho, mlin u dolini Mirne, seosko imanje i brojne zemljišne posjede.

Testamentom je bilo definirano kako se upravlja dobrima Mansionerije Flego. Pravo upravljati dobrima zaklade imao svećenik iz obitelji Flego (beneficijat/nadarbina). Ukoliko bi obitelj Flego izumrla, svećenici su se mogli birati i po ženskim obiteljskim granama. Posljednji Flego na čelo zaklade, Giovanni Antonio, umro je 1744. godine. Nakon toga se svećenici biraju iz obitelji Pozzo. Svrha i cilj zaklade bila je upravljati imovinom, trebalo je služiti 353 misa godišnje, pomoći bolesne i siromašne (assistere ai poveri moribondi). Sudjelovati u obrazovanju djece u vjeronauku (nella dottrina Cristiana), osigurati godišnju svotu novaca učenicima koji se ističu u nauku.

Pod francuskom upravom, 1811. godine, upravu zakladom preuzima državni organ, ali zato 1822. godine austrijska uprava ponovno uspostavlja prethodno stanje. Mansionar Giacomo Pozzo, posljednji s pravom na beneficijat novim upraviteljem postaje 1827. godine, a kada je 1848. godine preminuo, biskupskim dekretom za mansionara je imenovan buzetski župnik Ivan Dukić. Uz posebno odobrenje buzetski župnici nastavljaju upravljati Mansionerijom Flego. Općina Buzet iznajmljuje kuću za smještaj župnika, a 1850. godine prestaju se služiti mise. Zgrada Mansionerije zahtjeva ozbiljnije zahvate. Danas je u toj zgradi župni dvor.

Povezane vijesti

• Počeci automobilizma u gradu oktana
• PALAČA BIGATTO: Nostalgično o starom hotelu Fontana
• ZAVIČAJNI MUZEJ BUZET: Portreti iz fundusa buzetskog Zavičajnog muzeja