Zahodska literatura

U zahodu se neko vrijeme uvijek moglo nešto dobro pročitati. Ne mislim pritom na situaciju doma, kad ostanete zaboravljeni u toj prostoriji s "Alanom Fordom" u rukama, nego na javni zahod. Na poruke ostavljene na vratima, zidovima. Kao u školi. Kad kreneš čitati, zaboraviš kad si ušao. Tu si uvijek doznao da Pero voli Miru. Bez obzira što ga ona mlati. To je znak ljubavi. Ili da je onaj profesor baš grozan. Onaj film je cool. Bilo je tu i nadahnutih stihova.

Neki dan ulazim u zahod jednog pulskog kafića. Fin, uredan, mirišljav, ljepši nego moja soba, kontam kako bih se ondje preselila. Na zidu nekoliko poruka. Ali, nisu ih ostavili nadahnuti posjetitelji, nego vlasnik. Poruke su prozaične, tipa nemojte bacati vlažne maramice i pelene u zahodsku školjku. Nema više stihova ni poruka ljubavi koji bi zaintrigirali. U hodniku ponovno uputa: ne zalijevaj me. Strelica na zidu pokazuje prema biljci u keramičkom važu. Jadnica, davi se od dobrote posjetitelja.

U toj prostoriji mogu se čitati i klasici svjetske književnosti. Pisac Damir Karakaš kaže da je jedan čovjek iz njegovog sela donosio u zahod ruske i francuske klasike umjesto WC papira.

- Krao sam ih i čitao u šumi čuvajući stoku. Pročitao sam najkraće izdanje "Ane Karenjine", imalo je pet stranica, rekao je Karakaš u jednom intervjuu. To je bio prvi susret pisca s ozbiljnom literaturom. Zamislite da ste na školjci i latite se "Zločina i kazne". Imate više sreće od Karakaša i knjiga je u jednom komadu. Dok se znojite u moralnoj dilemi je li Raskoljnikov trebao ubiti staru lihvarku, sjetite se bankovnog službenika koji se ovog tjedna predao policiji nakon što je ispraznio sef u poslovnici banke u Vrlici, odnijevši 11,5 milijuna kuna. Banka je slična lihvarki iz romana. Grcate u "švicarcu", a banka masti brk. Dok tako razmišljate, netko kuca na vrata zahoda. "Ajde više, koliko si već unutra!", čuje se bijesan glas.

Označavate stranicu i zatvarate Dostojevskog. Jedva čekate sutrašnji nastavak.