Vrijeme radnje: sasvim uobičajeno popodne. S iznimkom da je zrak tako vruć da je teško disati. Asfalt se pod nogama topi, obaraju se lipanjski temperaturni rekordi. Mjesto radnje: šalteri Hrvatske pošte na Danteovom trgu. U drami sudjeluju: tete sa šaltera i korisnici koji čekaju u redu. Red i nije dugačak kao inače.

Ljubazna teta sa šaltera (šalterica?) preko reda poziva mladića. Već je čekao, no nije imao nužni broj paketa. U kratkom i žustrom razgovoru doznajemo da mu je paket, umjesto ovamo, stigao u Šijanu. Paket je velikih dimenzija, on je bez auta i traži da ga podigne u šijanskoj poslovnici. Radnica na šalteru nudi nekoliko opcija, no njemu ne odgovaraju. Želi svoj paket sada. Opravdano je ljut, paket nije isporučen kako je trebalo i pita se čemu uopće više služe poštari. Puno je propusta već mjesecima. No, ljutnja je usmjerena na krivu adresu. To mu zaposlenica na šalteru i sama pokušava pojasniti, nije ona kriva.

Nažalost, šalterski službenici ponekad građanima služe kao vreća za boks. Često primaju udarce za nešto za što nisu uopće odgovorni. Oni doista ne mogu preuzeti krivicu, niti odgovarati za politiku tvrtke u kojoj rade, za propuste u poslovanju, za rad ili nerad drugih djelatnika, posebno šefova. No, imaju tu nesreću da su zadnja karika u lancu, a prvi na udaru - jer rade s ljudima, a to je najteže. Ima tu svega: nekima, radi susretljivosti, ljubaznosti i strpljenja, treba skinuti kapu. Drugi možda nemaju toliko živaca, a možda su ih samo izgubili u dugom radnom vijeku.

Stoga, kada vam paket ne stigne, kada vam nedostaje još neki dokument ili vas na liječnički pregled naruče tek za godinu dana, zastanite i razmislite - šalterski službenici za to doista nisu krivi. Samo rade svoj posao. Svakoga dana isti.

Povezane vijesti

• Tolstojeva djeca
• Što veći auto, to je veća bahatost
• Pula traži strateškog partnera