Kava u Mornaru

Ilustracija (Foto arhiv Glasa Istre)

Prelazeći zaobilaznicu kod šijanskog Lidla, gledam lijevo/desno, popravljam suknju uz sve moje moguće corrente bisogne, iz jednog automobila, koji strpljivo čeka da se spustim s bicikla, začujem Dylana i "One more cup of coffee".

Album "Desire", sati i sati izležavanja u krevetu i pubertetska maštanja. Iznad kreveta posteri iz "Tine". Mislim da sam se tada palila na Marca Bolana. Sve znam, ali ruku na srce, koja djevojka nije imala idola u tim godinama zbog kojeg se kasnije stidjela?

S majkom sam počela rano piti kavu. Kuhala je tursku. Male porculanske šalice i stavljanje prsta u talog. Zamišljanje želje.

Veselila sam se kad bi me vodila u Ribarsku ulicu, današnju Maksimilijanovu, kod Refke. Majka je od nje naručivala čentrine za kuhinju. Znate one s "ušima" koje se štirkalo. Refka bi nas posjela, uzela šiš, ispekla kahvu, stavila u ručni mlinac i zapekla. Uz kahvu, obavezno lokum i nakon toga gatanje. Uvijek se smijala i govorila da pravu Bosanku možeš prepoznati na moru jer oko pupka ima plavi prsten od ručnog mlinca.

U vrijeme nestašice kave 80-ih odlazilo se u Trst u Cremcaffè po kavu. Često se kupovala sirova tako da sam uz pomoć Refke naučila peći kavu da bude ono taman.

Pravo otkriće kave koju danas obožavam je bilo u prvim kafićima u Puli. Mate bar, Adria iznad Fine, Mimoza. Subota ujutro i kava u Mornaru (današnja Sirena) ili Dijani. Mornar je bio više rokerski, a Dijana za šminkere.

Iza Augustovog hrama Stevo je još jedini kuhao tursku kavu.

Ne volim moku, ali je doma često kuham samo zbog mirisa koji se širim kućom. Još uvijek Sirenu zovem Mornar.

We both know what memories can bring

They bring diamonds and rust

Oriana ŠPANIĆ