Svjetlo, promijeni se!

U iščekivanju Godota. Tako bi se mogla za redovite pješake sažeti svakodnevna misija, ili da budemo konkretniji, rutina čekanja zelenog svjetla na semaforima na nekoliko gradskih punktova. Pritišće se čarobno dugme, izgovori u sebi: promijeni se, Sezame, ali se svjetlo i dalje ne mijenja. Prolaze jedni, drugi, iz jednog, drugog smjera, možda i koji galeb u međuvremenu ostavi znak, ali zeleno nikako da dođe. A kada dođe, očito je da je programiran za Usaina Bolta i njegove kolege koji uspijevaju prijeći stotinu metara za 9,58 sekundi. Jedino bi on mogao tih par metara pješačkog prijelaza prijeći bez problema za sekundu-dvije.

Upravo toliko traje zeleno. Treba biti brz. Svijet je stvoren za brze, spretne, okretne, očito. A što je s teže pokretnim osobama, onima koje se kreću uz pomoć pomagala, koji teže vide, nepokretnima, majkama s kolicima, svima u nekim godinama? I nije to izolirano na jedan ili dva semafora, već na nekoliko njih koji su kroz godine popravljani, namještani, obnavljani… No, za pješake to zeleno nikako da dođe.

Pula ionako nije lagan grad za sve gore navedene kategorije ljudi. Sedam brežuljaka možda zvuči romantično, ima svoju draž u sastavu kulturno-povijesne baštine, ali niti mladima i zdravima nije baš ugodno penjati se s vrećama punim špeže po tim brdima. A tek usponi? Treba paziti na vrstu obuće i izbjegavati uspone kada je kišica, još više nego kada je prava kiša jer su tada mogućnosti za pad puno veći. Za svladavanje prometno-prostornih prepreka u Puli treba biti s(p)retan.