Sve je to moja Pula

U pomalo neprimjerenoj "ich" formi, ovaj bih skroman tekst, a razumjet će svi oni kojima se obraćam, počeo s Kojom, osnivačem i frontmenom neponovljive beogradske grupe Disciplina kičme. Nakon pretrpljenog moždanog udara, u induciranoj komi, vodi bitku života. Vrtim njegov stari, ali i mrvu zanemaren a odličan novi opus s isturenim: "Prestani da mrziš, do sebe ako držiš" i "Neukusu treba reći NE!".

Glazbeno me, pa i svjetonazorski prilično oblikovao, beskompromisnim stavom, ali i jedinstvenim sviranjem basa. Koja je, ne slučajno, jako volio Pulu, u kojoj je posljednji, nadamo se ne i zadnji put svirao u kultnoj Hotel Puli prije dvije i pol godine - 20. siječnja 2017. - kada je pjevala i Marinka Đorđević Manja koja je, nažalost, iznenada umrla u travnju ove godine.

Pustimo na tren žalopojke, ne osjećam se pesimistički. Nakon sve učestalijih odlaska velikih ličnosti 20. stoljeća, naših idola koji su nas nadahnjivali i nadahnjuju, čini se da ne umiru samo veliki, već cijelo jedno vrijeme. Nazovimo ga, ali neideološki, jugoslavensko vrijeme. Vrijeme u kojem su vrijednosti poštenja i solidarnosti (tako su nas odgojili i, čini se, vrhunski zajebali) bile daleko iznad materijalnog, koji danas guši sve što se ljudima naziva.

Uz sve jači fašistički zadah, dojam je da nestaje i pomalo sav ostali "vanjski" svijet - svijet koji se od klaonice Drugog svijeta rata uzdizao sve do ovog aktualnog postmodernističkog egoističnog sranja. Svijet 50-ih, 60-ih 70-ih, 80-ih pa i, u profinjenom ritmu mantrične elektroničke glazbe, svijet 90-ih.

Za 20 ili 30 godina, o njemu će se govoriti kao hladnom historijskom faktu. Kao o K und K… Isti k…

Mi ispadamo, što i nije tako loša rola, posljednji mohikanci. To vidimo po našoj djeci. No, taj je svijet, sa svom kulturnom prtljagom, s milijardom umjetničkih djela, neiscrpan, predivan i, ako izuzmemo naša povremena individualna nesnalaženja, lijek za sve. Spiritus movens.

Nije ovo uobičajeni i pomalo iritantan napad nostalgije s čuvenom frazom kako je "nekad sve bilo bolje". No, da aktualiziram stvar, dojmljivo velik i emotivan odjek našeg obljetničkog teksta o Crkvenjacima sa Stoje ("Međusobno smo se odgojili na ulici") prešutno nas obvezuje da oživimo vremena i drugih pulskih bandi koje je nepravedno zasjenio oblak zaborava. A koje su, sve redom, odrastale na nekoj inačici nepatvorenog rock and rolla.

Na Facebook stranici Glasa Istre, uz tekst o 35-obljetnici Crkvenjaka, sjajan i jezgrovit komentar napisao je Marko Račan: "Neću žvakaću, hoću svoj kusur! Stara plinara, Barakeri, Paukovci, Vilenjaci, Banda Box... O nekima sam slušao urbano-legendarne pripovijetke, mnoge i danas poznajem, s nekima se pošaketao i popasao koji direkt :-). Sve je to moja Pula ©."

Kraći, duhovit komentar napisao je i Hrvoje Vodopija: "Bilo bi lijepo da i danas imamo 'bande' umjesto bandi koje se zovu stranke, udruge itd."

Molim, dakle, osnivače/članove pulskih ekipa da mi se s pričom i zgodnim detaljem iz kolektivne memorije jave na mobitel 099/462 9005. Takav detalj, poput gornjeg "Neću žvakaću, hoću svoj kusur", sa svega par riječi, osvijetle u trenu cijeli jedan intiman svemir. Doduše, njegove intimnosti i vrijednosti tek kasnije postajemo svjesni. Dobra strana starenja jest da oplemenjuje.

Kao uobičajeni folklor odrastanja, dokazivanja, identifikacije i pozicioniranja unutar kolektiva, pojedine "fizičke" epizode (iako su tadašnje tuče blaga kamilica za današnju dominaciju uboge bahatosti i slijepe sile), ublažit ćemo i svesti u (malo)građanske okvire. Ipak živimo (i) ovo doba.