Serpentina do Portarate

Kažu da se na svašta čovjek navikne, ali neke stvari je teško prihvatiti unatoč silnom protoku vremena. Možete to nazvati pukom nostalgijom, prokletim žalom za nekim prošlim vremenima, ali što više godine idu to sve više čujem komentare na uređenja nekih gradskih lokacija. Pa i za Trg Portarata, rekonstruiranom prije čak 22 godine!

I zaista, još uvijek u oko bodu oni oštri kutovi i strogi rubovi pješačke staze koja od "socijalnog" vodi do trga. Neće oko da se na nju navikne, ne mogu prihvatiti to što je onu simpatičnu malu cestovnu serpentinu, koja je dijelila Portaratu od Korza, zamijenila rampa, kruta, nehumana, neuklopljena u fluidnost okolnih starih fasada i slavoluk Sergijevaca. Nekima još uvijek smeta tamni kamen pločnika, koji se pritom i loše pokazao pred pulskim atmosferskim i drugim utjecajima, drugi su alergični na inox rukohvat na javnom prostoru. A želi li netko sve to nazvati nadopunjavanjem niza stilova i povijesnih razdoblja na malom trgu, trebao bi biti iskren i reći da se doprinos našeg vremena i opet pokazao najgorim.

Gunđali su Puležani nekada davno zbog sivih austrijskih ploča na Portarati, klimavih i kvrgavih, kakve se još može vidjeti u Kandlerovoj i na Rivi. A umjesto njih dobili su stepenište izlomljenih struktura i dobar dio trga s preprekama zbog kojih ulični šetač u hodu ne smije dignuti pogled prema antičkom trijumfalnom luku ili fasadi s prijelaza iz 19. u 20. stoljeće.

Da, treba biti iskren i priznati da je zaživio obnovljeni trg među Puljanima, okupljalište je on danas, čak i takav kakav je. Portarata je duže od dva desetljeća bitno gradsko mjesto susreta i ne loša lokacija za javne priredbe. Ali, mnogi će se ipak složiti da je mala serpentina, cestovna veza gornjeg i donjeg grada, omeđena nekim divljim limunima i metalnim ogradama ugostiteljskih objekata imala onu neku draž koja sterilnoj rampi nedostaje. I kako čujem, mnogi je se sjećaju kao jedan od simpatičnijih kutaka stare Pule.

Prokleti nostalgičari, tko će nama udovoljiti?!