Prsti u sladoledu

Kugla dva dinara. Gladna dječja usta, bolje rečeno oči, mogla su pojesti i dvije, pa i tri odjednom. Šest dinara tri kugle. Dječarac koji se prije četrdesetak godina u Puli davio u sladoledu vjerojatno nije mogao ni zamisliti da će, u vrijeme kad njegova djeca budu desetogodišnjaci, možda i bankrotirati ukoliko svom potomstvu bude želio priuštiti jednak užitak. Recimo da djeca danas nisu toliko pohlepna pa požele jednu kuglu. To je najmanje osam kuna, a češće 10, pa i više kuna u špici sezone, kad se za "fancy" okuse mora iskeširati 12, pa i 15 kuna za kuglicu. Dakle, za četveročlanu skromnu familiju, koja ne može pojesti više od kuglice po glavi, dnevni ceh je 40 kuna. A to je 280 kuna tjedno, odnosno 1.200 kuna mjesečno, što je petina prosječne plaće.

A sladoled, zapravo, ne bi smio biti ništa više od obične ledene kugle koja će rashladiti tijelo u užarenom ljetnom danu. Sjećam se sladoledara koji je držao kiosk u Prvomajskoj, kod bivše Vjenčanice, odmah pored kioska s novinama u kojem je radila moja majka. Onizak i mršav, crne kose čiji je dugačak pramen začešljavao na lijevu stranu čela, u ime dobrosusjedskih odnosa krcao nam je kornete koji bi se opasno nagibali od težine. Trebalo je spretnosti da se sladoled, koji se brzo topio, poliže tako da ni kapljica ne padne na tlo. U kiosku sam se davila u Alanu Fordu, Zagoru Te-Neju i Stripoteci, a izvan kioska čekalo me brdo sladoleda. Mogao si se ulitati, ubiti od sladoleda. Idila. Nisam nasjela na jeftine štosove roditelja koji su zvocali da se radije latim knjige jer "neću završiti škole". Jednom se na kiosku zaustavila razrednica i pohvalila me pred majkom rekavši da uvijek poslije nastave odem doma i vrijedno učim, a ne skićem se po gradu. Čučnula sam jer ne bi bilo pristojno da me razrednica vidi kako, s Alan Fordom u ruci i prstima u sladoledu, kvarim dojam.

Bila su to vremena kad je sladoled bio sladoled, ledena kugla koja krijepi dušu i tijelo.