Jutarnji sastanak s gospodom koja su nas zvala da bi nam ukazala na "velike probleme u kvartu" opet se pretvorio u fijasko. Da, pokazali su nam i stabla koja padaju i smeće koje nitko ne skuplja u kvartu, ali kada smo ih upitali za ime i prema njima usmjerili objektiv fotoaparata, sve se promijenilo. To je stoput viđena scena kad se glasni nezadovoljnici, jastrebovi koji vrebaju svaku nepravilnost u susjedstvu, pretvaraju u miševe.

- Znate, ne bih se želio zamjerati, ako može bez imena…

Pa čega se i koga to boje ljudi koji su sve ostvarili u svom radnom vijeku, izgradili kuće ili kupili stanove u lijepom kvartu i nadaju se pristojnom životu u penziji?

- Ja ne bih htio probleme. Može li s inicijalima?

A na pitanje jesu li uopće o komunalnim problemima obavijestili gradsku upravu, komunalne redare, policiju, ikoga, u pravilu će vam odgovoriti: "Ih, koliko puta! Nema od toga koristi", pa će novinari danima čekati odgovore nadležnih koji će reći da ih nitko nije zbog toga kontaktirao. Žele li uopće ti ljudi riješiti svoje probleme? I koliko njihova priča ima uporišta kad se ni oni sami ne žele zauzeti za rješenja?

Mnogi bi željeli da se mediji pozabave komunalnim nevoljama, ali kada im novinari stignu, pokazuju svoje pravo lice i karakter sitne lokalne špije. "Molim vas, nemojte mene uvlačiti ", kažu vam oni koji su vas i pozvali na teren.

Da, olako će okrenuti broj redakcije zbog nepropisnog parkiranja, neučinkovitih komunalaca, neispravne javne rasvjete, grana koje klate iznad glava, loših susjeda, sumnjivih tipova ili zato što nitko ništa ne poduzima. A skrivanjem identiteta ne poduzimaju ni oni, nego zavučeni u rupama iz prikrajka promatraju kako neki prljaju grad, a drugi okupiraju javne površine. I pritom jedva čujno cijuču.

Povezane vijesti

• Tolstojeva djeca
• Što veći auto, to je veća bahatost
• Pula traži strateškog partnera