Posljednja kava

(snimio Duško Marušić Čiči)

Kao da je posljednji dan života. Takav je osjećaj bio jučer, dan prije pojačanja restrikcija, odnosno zatvaranja kafića, restorana, teretana… U zraku gotovo neko svečarsko raspoloženje, dan pojačanih emocija prije zatvaranja vanjskog života. Osjećaj kao da zadnji put moraš okusiti život - kavu, gradski šušur, gužvu.

Da, posljednja kava. Bila je to svojevrsna kolektivna mantra u gradu. Zadnja. Još jedna. Pa još jedna. Kratka. Duga. Sa ili bez mlijeka. Sa ili bez kofeina. Bitno je da je kava koju mi konobar donese. Onda je prava. Onda je to taj predivan društveni ritual, taj bogomdan moment dokolice, taj intermezzo od posla, dosade. To je kava uz razgovor, lagani trač, novine u papirnatom izdanju.

- Joj, kako će mi faliti. Što ću sada? Uzimat ću je na benzinskoj pumpi, kiosku ili odlaziti do Mlinara i piti u parku ili na klupici, negdje u gradu, mozga poslanik o danu poslije "crnog petka". Da, bio je to u pravom smislu riječi crni petak. Blak Friday, dan velikih popusta nakon kojeg slijedi razdoblje puno propusta - propuštanja kave, restorana i drugih društvenih rituala koji život možda ne znače, ali ga začinjavaju.

Čudno je bilo jučer. Kao da sutra ne postoji.

- Kupit ću si danas neku glupost koja mi trenutno ne treba. Neku haljinicu, neku beskorisnu stvarčicu. To mi je kao neka tableta normalnosti. Dosta mi je da samo trošim na hranu, benzin i račune. Nebitno, hoću li to iskoristiti. To je više od šopinga, to je kupovina trenutka normale. Znaš zašto? Jer volim kada u ruci držim vrećicu. Nekako je to nagrada sebi. To ti je kao i kupovina online. Nema to emociju. To nije trenutak nepromišljenosti. To nije beskrajno isprobavanje u kabini i zavaravanje sebe da je upravo taj komad ono što nam je potrebno u životu. A još kada si s prijateljicom, pa to je onda ritual - društveni. Tako je i s kavom. Ona u kafiću i automatu nije ista. Aparat nema emociju. I zato si danas dajem oduška, dobacuje mi poznanica dok sjedi na kavi s vrećicom u ruci.