S prvim jesenjim danima, baš u sezoni gljiva, Štinjanom se vikendom zrakom često prolome zvukovi pucnja iz lovačkih pušaka. Zvuk niti malo ugodan. On znači da je netko vjerojatno nekoga ubio. Lisicu ili možda psa koji je na nju sličio. Da vam se duša smrzne, bez obzira jeste li ili niste protivnik lova čija je glavna lovačka sezona upravo počela i traje sve do kraja veljače.

Štinjan je okružen morem, ali i šumom. Nije to neka šuma, ali u njoj ima živine - zečeva, fazana, srna, lisica pa i sve više divljih svinja. Idealno je mjesto za lov. U njemu se nerijetko mogu vidjeti lisice i kune koje, čujemo, znaju priklati ponekog kunića pa čak i mačku. To su "čari" života na selu.

Mještanima do dvorišta znaju dolaziti i posve pitomi fazani, pušteni u blizini kako bi ih po okolnim šumama ganjali lovci, koji u Štinjan dolaze i iz Italije. Iskrcaju se na Placi iz svojih skupocjenih džipova, u maskirnim odijelima, izvade iz gepeka oružje i upute se u obližnje šumarke. I tu situacija postaje iznimno opasna - do mjesnog groblja, koje je za razliku od većine istarskih sela dislocirano od mjesta, možete doći jedino cesticom koja prolazi kroz šumu.

Visoka stabla s jedne i druge strane ceste i puteljci puni otpalog lišća mame mještane da, prije nego dođu po posljednjih počivališta svojim najmilijih, zakorače na opasno područje u potrazi za lisičarkama kojih ovdje ima. Riskiraju tada svoje živote jer novi zakon propisuje da je u divljač zabranjeno pucati u pojasu sto metara od granice naselja koja imaju manje od deset tisuća stanovnika. Lovačke se čeke tako, sukladno propisima, nalaze s obje strane ceste, a oružje zvecka po grmovima. Mještani, pazite se metaka ovih dana. Nerijetko lovci pucaju čim u grmu nešto šušne.

Povezane vijesti

• Tolstojeva djeca
• Što veći auto, to je veća bahatost
• Pula traži strateškog partnera