Ostali smo živi

Bijesna čitateljica obratila se neki dan redakciji našeg lista. Pita kako je moguće da je njenom maloljetnom djetetu prodana karta za horor film u jednom od dva pulska kina. Dijete je došlo na blagajnu, a blagajnica ni manje ni više nego utrapi malcu kartu. Možda je film bio odličan. Ili je dijete doma došlo prestrašeno pa se roditelj zabrinuo za posljedice koje će horor ostaviti na njegovo zdravlje. Stvar bi, međutim, trebalo postaviti obrnuto: što je maloljetno dijete, bez nadzora roditelja, radilo samo u kinu i, ima li većeg užasa, bez ikakvog nadzora kupilo kartu za horor film? Gdje je tu odgovornost roditelja?

O mentalnom zdravlju djece danas brinu brižni roditelji, psiholozi, učitelji. Mališane se nadzire, preporučuju im se igrice koje povoljno i poučno djeluju na njih. Milijuni djevojčica vole barbike jer su im lijepe, ali tu je psiholog koji će ih upozoriti na ispraznost tih lutaka. Ali, djevojčice će ih i dalje voljeti. Kao što vole lijepe haljine. I tako će biti dok je svijeta i vijeka.

Prijašnje generacije nisu imale tih problema. Životu se pristupalo puno ležernije. Starci bi maloljetnika poslali u dućan po pivo i cigarete i klinac bi to donio doma. Ljeti, kad se pilo puno piva, i više puta dnevno. Boce su zveckale u vrećici. Klik-klak. U Puli su koncem 70-ih i početkom 80-ih bila četiri kina. Na našu veliku sreću. Film smo gledali barem jednom tjedno. Starci su nam, maloljetnima i balavima, davali lovu i nisu ništa pitali. Nije pitala ni teta na blagajni. U dvoranu bi povremeno ušla teta s baterijskom lampom i upozorila bezobzirne gledatelje da je u kinu zabranjeno pušenje. Tad su, uz filmove Brucea Leeja, Buda Spencera i Terencea Hilla, u modi bili horori. "Noć vještica" Johna Carpentera s Jamie Lee Curtis bio je priča za bebe u usporedbi s izvrsnim "Alienom" Ridleyja Scotta iz 1979., koji se prikazivao pod nazivom "Osmi putnik". Razrogačenih očiju i napeta vrata iščekivali smo iduću scenu. Odgledali smo odlične "Carrie" i "Omen", puno lošiju Carpenterovu "Maglu", "Petak 13." i gomilu trash horora kojima se ne sjećam naziva. "Hellraiser" i "Teksaški masakr motornom pilom" došli su na red puno kasnije, na pragu punoljetnosti. Dobro se sjećam filma "Nosferatu: Fantom noći" Wernera Herzoga s dijaboličnim Klausom Kinskim u glavnoj ulozi. Snimljen 1979., u kino Istru stigao je mjesecima kasnije, možda čak sa zakašnjenjem od godinu, dvije. Nestrpljivo smo ga iščekivali. Drhtimo već na početnoj špici, ali ipak gledamo. Bijelog lica i demonskog pogleda, Kinski izgleda jezivo. "Nosferatu" je, u očima djeteta, horor nad hororima.

Četrdeset godina poslije, ponovno odgledan s vremenskim odmakom, "Nosferatu" se prometnuo u odličan, vizualno perfektan art horor, a "Alien" je kao vino. Što stariji, to bolji.

Odgledali smo horore i ostali živi. Zato danas nismo normalni. Ili samo volimo filmove.