Oaza usred betona

ilustracija

Cijeli dan dječja cika, igraju se od devet ujutro do deset navečer. Mame ih samo pogledavaju s balkona i zovu na ručak. Dečki s tenkovima, curice s lutkama.

Zajedno pjevaju, plešu, preskaču vijače, igraju se školice i lastika. Ruke su im zaprljane od krede s kojom crtaju na betonu ispred zgrade. Malo dalje u hladu na klupicama sjede bake, mame i susjedi. I oni imaju neki svoji ritual - obavezno ujutro i navečer. Šalica razgovora za dobro jutro i čašica za laku noć. Razgovaraju onako prisno, dobrosusjedski, kao neka proširena obitelj koja je tu kada ti nešto zatreba - savjet, druženje, brašno… Kao nekada. Kao u prošlom stoljeću. Kao prije još dvadesetak godina kada su se pred zgradama po cijele dane igrali klinci. Kao kada nije bilo mobitela. Kao kada je najveći problem bio uvući ih u kuću. Danas je drugačije - problem ih je izvući jer su igrice virtualne, kao i prijatelji.

I ova se igra odvija baš tamo gdje bi najmanje očekivali - u Šijani, ispred najveće zgrade tog posljednjeg velikog radničkog naselja s neboderima. Neboder nije najviši, ali je najveći - gotovo nehumana mastodontska građevina s četiri ulaza i 11 katova. Četiri stana na svakom katu s recimo, u prosjeku, troje ljudi i eto ti 400 ljudi. Pravo naselje koje ide u nebo. Beton od glave do pete. I baš tamo gdje misliš da nema više života i baš tamo gdje je naizgled beton pojeo humanost, ona je najživlja. Ni korona im ne može ništa.

Pokazalo se to u vrijeme lockdowna kada su se u sablasnoj tišini dvoje mališana igrala na tom nekom podestu ispred zgrade. Bili su tihi, znali su da ne smiju glasno govoriti. Tenkovi su, kao i svakog jutra, bili spremni - za bitku. Prolazeći pored njih s rukavicama i maskicom, upitala sam ih: "Tko pobjeđuje u ratu?". Pogledali su me, malo razmislili pa rekli: "Nitko, korona je!." Bili su u pravu.