Njive koje su hranile cijelu Pulu

Ilustracija

Čisteći nar - plod za koji Židovi vjeruju da ima 613 zrna, koliko ima i zapovijedi Tore, spominje se u Starom zavjetu u Pjesmi nad pjesmama, a moja je nona uvijek čuvala koru pomigranaja za liječenje proljeva i kod nas djece za crijevne nametnike - promatram svoje ruke koje su toliko toga naprale, nakuhale, naplele, našivale.

Možda najteži fizički rad bio je čišćenje vune za štramce. Na prostoru na kojem je danas veliki rotor nekad su bile njive koje su hranile cijelu Pulu. Imale su i dva bunara. S vremenom su izgubile svoju prvobitnu funkciju i postale livade na kojima su Grpci sa stancije Grbac kod šijanske crkve Sveta Marija od Zdravlja čuvali ovce. Od njih sam puno toga naučila o ovcama, ali i najela se odličnog ovčjeg sira i skute. Skuta koja se cijedila u snježno bijelim vrećicama sašivenim od gaze. Najbolji je uvijek bio donji dio skute jer je bio najmasniji. Odlomiti prstima kuščić kruha i kus skute. Na rukama osjetiti onaj fini, karakterističan miris. Nježan, a tako aromatičan. Osjeća se miris svake biljke koju su pasle ovce. Od njih smo dobivali i vunu za štramce koja bi se prala u velikoj kadi u dvorištu, sušila i nakon toga raščešljavala rukama i željeznim češljem.

Sve to je radio i Tekop, ali majka je smatrala da to moram naučiti jer "nikad u životu ne znan kad će mi rabiti". Iako mi nikad nije trebalo, zahvalna sam joj na tom znanju. Majka me naučila i da ruke redovno mažem lanolinom koji se dobiva pranjem ovčje vune.

Dugo nisam bila "priko pruge". Tako smo zvali taj dio Šijane jer onuda prolazi željeznička pruga. Stajalište Šijana još je uvijek aktualno. Puno bih se puta vozila do grada radničkim vlakom koji bi se zaustavio kod kapije Uljanika kod Otoka i onda bih nastavila pješice do škole.

Čudna stvar su sjećanja. Ponekad lijepa, ponekad teška, ali dio mene, moje osobnosti i kao takva ih njegujem.