Nema žicanja

Ilustracija

Konačno se život, skoro, pa vratio u normalu. Skoro. Uz njega još uvijek stoji "ali" s velikim "a", kao i maske s malo manjim "m". No, na otvorenom su, zasad, maske pale, a to znači da konačno možemo ići na koncerte. Kako tko i kako gdje. Doduše, kao i dosta toga kada je Covid-19 u pitanju, sve je pomalo nelogično. Negdje se koncerti mogu održavati, negdje ne mogu. Situacija slična kao i s nogometnim prvenstvom. Negdje su stadioni krcati, negdje poluprazni, a gleda se isti nogomet. Sve ovisi od zemlje do zemlje.

Tako i kod nas. Različito od županije do županije, ovisno o stožeru. Negdje na istom mjestu 100 ljudi, negdje 200, a negdje 50. Pravila nema. No, jedno je sigurno, sretni su oni koji konačno mogu uživati kao u "starom normalnom", ići na koncerte, gledati filmove.

U naizgled staroj situaciji još uvijek neki koriste i stara pravila "žicanja ulaznica", što je u ovim vremenima kada je to glumcima, pjevačima i bendovima napokon posao nakon duge pauze, nadasve deplasirano. Onaj koji te zabavlja, poučava i širi horizonte, živi od toga, a najnormalnije je u "starom", "novom" ili bilo kojem drugom normalnom platiti taj trud, vještinu, znanje, baš kao i svaku drugu uslugu ili proizvod koji koristimo.

Zato - nema više onog: "Ej, ima li možda karata? Možeš me staviti na listu?". To je u "novom normalnom" kao zvižduk izvođaču - znak nepoštivanja. Jer, i njemu će opet doći zima, možda s nekim najnovijim sojem, i koga će on onda žicati.