Nek' utihnu zvona!

Gordana ČALIĆ ŠVERKO

"Smeta onima nečiste savjesti... Zato i jesu tu da nas podsjećaju na nešto", "Neka zvone onima koji žele u dnevnom boravku, ostale ne treba maltretirati, pogotovo one koji žive blizu i nemaju se mogućnost maknuti", neki su od komentara na prošlotjednu bilješku moje kolegice Borke Petrović dramatično naslovljenu "Neka zvone zvona!

- Nek' utihnu zvona!, dreknem ja na Borku i silovito lupim šakom o stol. Šalim se, naravno. Ne vičem na kolege. A i zaista nemam ništa protiv zvonjave. Dapače, meni buka uopće ne smeta. Ni trunčicu. Svoju sam bitku protiv graje i meteža izgubila još za studentskih dana. Tko je živio u studentskom domu zna o čemu pričam. Od brojnih primjera, ilustrirat ću jedan. Mojoj je cimerici u sobici od deset četvornih metara alarm zvonio od šest do 10 ujutro - svakih petnaestak minuta. Imala sam dvije opcije. Zagušiti je jastukom ili skočiti kroz prozor i skratiti si muke. Na kraju sam zamahnula bijelom zastavicom, a s potencijalnim bih se mekim oružjem pokrila po glavi. Ne mogu reći da nemam traume, ali čovjek jednostavno očvrsne.

No, vratimo se barba Dinu koji se prošlog tjedna požalio na buku crkvenog zvona sv. Antuna ponad Arene. Tim je činom podijelio javnost, podigao nekoliko grama prašine koja se Puležanima očigledno već neko vrijeme gomilala na policama. Diskrepancija se u društvu po zvonu poznaje!

Njemu, dakle, buka smeta. Ja ga razumijem. Tim više što Dino nije protiv zvona. On bi samo da su malo tiša. Ništa pretjerano, tek za nekoliko decibela. To baš i nije neki zastrašujući zahtjev. "Rješenje leži u spremnosti svih strana na kompromis", suvisao je komentar i jedini s kojim se mogu složiti na kraju ove zvonke balade.