Natrag prirodi

Prošla su točno dva mjeseca. Bila je subota, lijepa, sunčana, gotovo proljetni dan, iako je bila veljača. Ugodno vrijeme izmamilo je tada brojne šetače po pulskim šetnicama, nije još bilo distance, priroda je nagovještavala već po malo proljeće, ljudi su bili relativno veseli, no, jedni drugima su znali doviknuti "Jesi li čuo što se dešava u Italiji?".

Toga je vikenda naime počela korona-kriza u Italiji, prve žrtve te sve veći broj oboljelih. Dok se sve to dešavalo u dalekoj Kini, većina ljudi je mislila - pih, daleka je nama Kina. No, kada je došlo do našeg susjedstva, gdje brojni Istrani rade, studiraju, imaju dio obitelji, sve je poprimilo drukčije obilježje.

I uskoro se, u naredna dva-tri tjedna sve promijenilo i kod nas. I dok su radili, kafići i restorani su zadnjih dana prije zatvaranja bili prazni, događanja po malo otkazana, a ljudi su se već automatski distancirali, u strahu, u nabavi kvasca, wc papira, vlažnih maramica i gela za ruke. Idućih dana nije bilo ljudi na Lungomaru i Verudeli, već u trgovačkim centrima po zalihe. I onda - (gotovo) sve je prestalo s radom. Proljeće kao da se nije razbudilo, razvilo, iako je bujne i ljepše nego ikada, možda jer ranije nismo znali to cijeniti.

Prolazeći istom šumskom šetnicom - Lungomarom - dva mjeseca kasnije, na Dan planeta Zemlje, što drugo reći nego da se sve oko nas promijenilo osim prirode. Koja odrađuje svoje životne cikluse. Po redu. Bez preskakanja, karantena, socijalne distance. Možda još i sretnija bez ljudi.

Šetači, trkači drže distancu. Jedan stariji gospodin, s velike distance, pita drugog starijeg gospodina: "Kada će već jednom utakmice, da imamo o čemu pričati?". Druga žena s ceste uzvikuje kolegici koja trči šumom: "Sunce će ubiti tu vrajžu koronu". "Vraga će, ima je čuda i u Africi", odvrati ova. Samo je priroda konstanta, u dobru i u zlu, u koroni i okrunjivanju želja. Baš poput Rousseauovog imperativa "Natrag prirodi".