Nekako u ovo vrijeme sjetim se kada smo mi mališani pulskih vrtića imali organizirana druženja u Šijanskoj šumi. Bio je to nekakav sportski dan, možda čak današnji Dan mladosti? Skakalo se u vrećama, trčalo, pjevalo i jelo grah kojeg su vojnici skuhali. Pravi grah koji smo onda zvali srpski ili vojnički pasulj. Nikome nije smetalo.

Sjećam se da sam kao malena s drugom djecom odlazila i na organizirana druženje s vojnicima JNA. Svatko bi dobio "svog" vojnika s kojim se družio cijelo popodne. Dječaci su bili zadovoljni jer su gledali puške i tenkove, a meni je bilo dovoljno da smo prošetali do dućana. Od svog džeparca moj mi je vojnik kupio čokoladu i sok u tetrapaku. Nikako mu, mladom i smotanom kakav je bio, nije polazilo za rukom da ga otvori kako spada pa ga je sa slamčicom probušio na dnu. Kasnije, kada su nas vrtićke tete (kojima nije smetalo da ih tako zovemo) skupljale za povratak kućama, ja sam imala poseban sok - bila sam si sva važna.

Nekako u ovo vrijeme, uvijek se sjetim tog vojnika i pokušavam u sjećanje dozvati otkuda je bio. Tada, 80-ih, to nije bilo bitno, možda ga ni nisam pitala, možda mi je rekao, ali sam zaboravila. Ne sjećam mu se više niti imena. No, već desetak godina nakon, upravo je to, odakle je bio tko, postalo itekako bitno. Je li "moj vojnik" moj dom branio ili ga je napadao? Je li bio branitelj ili agresor, tko će ga znati? Uvijek se nadam da je, kao što je maloj djevojčici bio heroj, i kada smo odrasli bio na pravoj strani. Da nije on bio taj koji je prelijetao Pulu, u tada već neprijateljskim avionima, taj zbog kojega smo se morali skrivati u podrumima ili onaj koji je razarao hrvatske gradove. Nekako u ovo vrijeme sjetim ga se. Možda se u ovoj priči prepozna.

Povezane vijesti

• Tolstojeva djeca
• Što veći auto, to je veća bahatost
• Pula traži strateškog partnera