Majku li vam

Čovjek se nikad ne može dovoljno najesti trešanja. Stigle su na pulsku tržnicu, sočne i čvrste, ravno iz Kaldira. Pucaju pod zubima. Mušterije su ih razgrabile. Koliko košta da košta. Taman počneš guštati u crvenim plodovima, a sezona im već prođe. Nije to kao paradajz ili tikvica pa da ih uvijek ima u supermarketu.

Ali, trešnja na banku nije isto što i trešnja na stablu. Miranda se sjeća kako je s ocem na proljeće odlazila kod obiteljskih prijatelja koji bi dozvolili da se djeca popnu na stablo i jedu tek ubrane plodove. Miranda bi jela dok se ne bi napuhala kao uš. Tek nakon što bi se najela, trešnje su se mogle brati u posebnu kanticu. Sa sobom je nosila željeznu kuku kojom bi privukla udaljene grane, tako da nijedan zreo plod ne bi ostao na stablu.

Radovala se proljeću jer bi u vrtovima na rubu grada mogla pozobati pokoji slatki plod. Tad je trešanja bilo koliko hoćeš, nisu se prodavale kao suho zlato. Nitko se nije previše bunio, čak ni vlasnici koji su puštali djecu na stabla. Jednom se, s prijateljicama, nameračila na granu kod vile Idola koja se spuštala prema tlu od težine. U blizini, u njivi odijeljenoj suhozidom, prijeteći ih je promatrao čovjek u trlišu. Miranda je zauzela frajerski gard i smirivala prijateljice:"Ma baš nas briga, neće nam ništa, djeca smo!" Čovjek je iskolačio oči, preskočio suhozid kao koza i opsovao:"Majku li vam bezobraznu!" U ruci je držao zračnu pušku. Kradljivice su se ukočile od straha, a onda poskočile kao da su im u nogama federi. Ne sjećaju se koliko su dugo trčale.

Puška je opalila. Miranda je čula da joj je nešto prozujalo pored uha. Trešnje su joj ispadale iz naručja. "Za dlaku!", pomislila je sretno, dok joj je u grudima luđački tuklo.

Kasnije je otac posadio pet stabala trešanja, a Mirandi je bilo žao što ih ne može pojesti sve odjednom. Cvjetale su, sazrijevale i brzo starile. Zato je Miranda uvijek bila gladna trešanja.