Hljeb i kruh

Ova gradska štorija ime veze s Pulom utoliko što su u fokusu naši ljudi i naš jezik. Mjesto događaja: Ljubljana. Sjedimo u poznatom trgovačkom centru, svugdje oko nas naš jezik, prodavač prozbori na slovenskom, pa kad čuje da pričamo naški, nastavlja na hrvatskom ili, da prostite, srpskom. Baš mi je bilo fino jer ne moram pokušavati pričati slovenski, iako mi i ne bi bilo teško sporazumjeti se. Pored nas sjedi mladić, sluša što pričamo i dobacuje konobaru: Evo opet naši!

U Ljubljani smo svi naši. Pitam mladca odakle je. Iz Bosne, kaže. Pita odakle sam ja. "Iz Pule. Ovdje smo svi naši, i Hrvati i Srbi i Bosanci", odvraćam. Mladić se smješka. Vidim, drago mu je čuti naš jezik. Čovjeku je nekako milo kad negdje, u domovini tuđeg jezika, iako ovaj nije previše stran, čuje svoj jezik. Zato je čudno kad se ti isti ljude vrate doma pa odmah podižu obrve kad netko njihov jezik zamijeni onim drugim.

Deklaracija o zajedničkom jeziku, kojom su intelektualci koji su je potpisali željeli poručiti da se u Hrvatskoj, Srbiji, BiH i Crnoj Gori govori isti jezik, svojedobno je izazvala nacionalnu histeriju. Ta histerija počela je od utemeljenja novih država jer je svaki narod, jasno, s državom trebao dobiti i svoj jezik. Histerija je sezala dotle da je koncem 90-ih film "Rane" Srđana Dragojevića, koji je prikazan i u pulskom kinu, preveden sa srpskog na hrvatski, s titlovima, kako spada. Pa kad mladac u filmu kaže "pičke", Hrvati prevedu "pizde". Onda uzvikne "rođaci", a na titlu se ispiše "ruljo". Publika u transu, što od smijeha, što od muke. Trebalo je utemeljiti nove države pa da nam jezikoslovci, akademske mudre glave kažu da smo potpuni glupani i da ne znamo kojim jezikom govorimo.

Pisac Abdulah Sidran svojedobno mi je rekao da ljudi s prostora četiriju bivših republika razgovaraju južnoslavenskim jezičnim standardom, štokavskim izričajem. Naravno, ljudi koji su krojili pravila po kojima se imenuju jezici uvijek su bili rukovođeni određenim društvenim, socijalnim, političkim, dakle, u krajnjoj konzekvenci, idejnim i ideološkim parametrima. "Kad danas nama - naročito iz Srbije, na način mržnje ili sprdnje - govore da su Bošnjaci nov, 'izmišljen' narod, da je bosanski jezik nov, 'izmišljen' jezik, treba im reći da nije nov narod niti je nov jezik, nego su nova pravila kojima mi u društvu reguliramo tu materiju. Nama je potreban i hljeb i kruh", rekao je Sidran.

Na ulicama Ljubljane na koncu nas zaustavlja čovjek i na slovenskom pita koliko je sati. Odgovaramo na hrvatskom, a on kaže: "Dobro, može i na bosanskom."

Hrvatskom. Ili bosanskom. Našem, svejedno, smijuljim se u bradu.