Džungla na asfaltu

Srećko PERŠIĆ

- Do you need a ride?

- Ne hvala, čekam autobus.

- A joj, pa vi ste naša…

Tako otprilike izgledaju razgovori koje već danima vodim čekajući autobus u Štinjanu. Voziti me žele svi, naravno uz naplatu. Pospana, neuredne frizure i u loše ispeglanoj majici valjda im sličim na ocvalu partijanericu.

U mali Štinjan ove su se godine, kao i lanjskih, u vrijeme festivala spustili taksisti iz cijele Hrvatske - od pulskih i istarskih takozvanih starih taksista, preko Cammea do Uberovaca… No, tablice otkrivaju da se do Pule na par tjedana i po ekstra zaradu poteže iz Rijeke, Zagreba, Čakovca pa čak i Splita. Ima i onih koji krstare selom, a nisu taksisti. Na sreću, takvih je svake godine sve manje. Ima i onih koji postaju taksisti samo u vrijeme ovih festivala kako bi pokupili vrhnje na kraju sezone, uzimajući tako kruh onima koji u Puli od taksiranja moraju (pre)živjeti cijelu godinu.

Liberalizacijom taksi usluge netrpeljivosti, izgleda, iz godinu u godinu samo rastu. Svi bi htjeli raditi i zaraditi. Je li u pitanju pohlepa ili samo borba za puko preživljavanje? U toj borbi, ma kakvi uzroci za nju bili, buše se gume, trgaju retrovizori i lete šake. Žrtve su, dakako, i sami klijenti, koji su već u strahu naručiti taksi uslugu.

No, potencijalne žrtve po Štinjanu su ovih dana i svi pješaci, ali i kućni ljubimci poput mačaka i pasa jer mnogi vozači taksija, kako ne bi propustili koju kunu, mjestom jurcaju kao da su na pisti za utrke. Unatoč tome što maksimalna brzina kojom mjestom mogu voziti iznosi 40 do 50 kilometara na sat i bez obzira na to što velik dio naselje uopće nema nogostupa, ali niti pješačkih prijelaza. Cijelo mjesto tako svake godine krajem kolovoza i početkom rujna više nalikuje džungli na asfaltu. Sreća u nesreći je da ove godine nastava počinje tek 9. rujna pa će ta jurnjava, kada prvašići krenu na cestu, već biti za nama.