Begovsko šišanje

Kino Valli (Foto arhiv Glasa Istre)

Nedavno sam u kinu Valli odgledala film baziran na noveli Harukija Murakamija "Drive my car". Volim to kino, domaća, topla atmosfera, Jasmina na kartama, osmijeh na licu i “Vaše mjesto Vas čeka”. Sedmi red, sjedalo 16.

Moj prvi susret s Murakamijem dogodio se kroz njegovu knjigu "Norveška šuma", što je i naslov istoimene pjesme Beatlesa. Volim ih. Mislim da nije bilo srednjoškolske fešte bez "Yesterday" i "Michelle". Dečki bi prebirali akorde na gitari. Pjevali smo onoliko koliko smo znali engleski. Često se to svodilo na refren, ali nebitno, dobro smo se zabavljali. Tad nije bilo lyricsa, i teško je bilo naći tekstove pjesama, a s engleskim nismo bili baš na ti kao sada.

I moj asocijativan um. "Na ča to spodobaš? Kako Bitls si!"

Rečenica koja se često čula 70-ih godina prošlog stoljeća i označavala farabuta, buntovnika, samo zato jer se dotični usudio pustiti malo dužu kosu po uzoru na dečke iz Beatlesa.

Na ulazu u moju osnovnu školu "Neven Kirac" stajao bi direktor Eduard Girardi. S jedne strane ulazile su djevojčice, a s druge dječaci. Dječaka koji je imao malo dužu kosu izveo bi iz reda i poslao kod Bega na šišanje. Beg je bio brijač čija se radnja nalazila do današnjeg Planinarskog društva Glas Istre, preko puta kasarne "Vladimir Gortan". Vješto je baratao škarama i britvom. Radio je moderne frizure i u njegovoj brijačnici je uvijek bila gužva. Vojnici su radije išli kod njega nego da ih netko ošiša u kasarni.

Mene je majka uvijek šišala na tzv. bukalin. Prvi odlazak frizerki u prvom razredu srednje i uzbuđenje. Inicijacija u svijet odraslih. Miris kiseline, fiksatora za permanente.

Film “Kosa” i želja majke da Berger ošiša kosu. Završna scena, ulazak u avion, u pozadini "Let the sunshine in". Ježim se dok ovo pišem, and I believe that God believes in Claude…