Havana jedne mladosti
Amarcord ili sjećanje na jednomjesečni posjet Kubi davne 1989. godine
Pretpostavljam da se začuđeno pitate što povezuje Havanu i kultnu Fellinijevu dramu s djelomice autobiografskim elementima, zamišljenu kao gorko-humorni narativ o odrastanju dječaka Titta među ekscentričnim likovima u talijanskoj provinciji tridesetih godina prošloga stoljeća. U vještome spajanju grotesknoga i naturalističkoga, taj majstor "neorealizma duše", kako sam jednom o njemu pročitala, zapravo nam duhovito pripovijeda nostalgičnu priču o starenju, a kada čovjek doživi malo ozbiljnije godine počinje se u mislima postupno vraćati određenim životnim događajima kako bi ih nastojao sačuvati od zaborava. Upravo u tome sjećanju leži odgovor na pitanje postavljeno na početku teksta. Podsjećam vas, naime, kako naslov filma predstavlja talijanski neologizam u značenju "sjećam se", pa mi se ova naoko nelogična poveznica nametnula kao prihvatljiva pri sjećanju na jednomjesečni boravak u glavnome kubanskom gradu u svojstvu prevoditeljice sa španjolskoga jezika i obrnuto. Jednom lingvist, uvijek lingvist!