gastro specijal subotom
Škola kuhanja by The Outlaw Chef: Sparich on the kusinich
Upravo sam se vratio s puta. Bio sam na jednom mjestu u jednoj zemlji, ne tako daleko, a opet niti tako blizu "Lijepoj našoj", budući da sam morao potpisati izjavu da ne smijem ništa prenositi glede eventa i ostalih "bla, bla, bla" stvari, što ću kao profesionalac i poštivati. Ali ne mogu se oteti dojmu tog mjesta, stvari koje sam vidio ovdje i na TV-u, u filmovima, u dokumentarcima... a to su velike slike i fotografije predaka koje često vise na zidovima povećih kuća i manjih dvoraca … Zapitao sam se u sebi jesu li te slike tamo slučajno, dekoracije radi, poštivanja nekakvog društvenog statusa koji je vezan za pretke … kad malo promislim ne bih rekao… odmah sam se sjetio riječi u Bibliji koje idu nekako ovako: "poštuj svoje roditelje da ti bolje na ovom svijetu bude" pa sam se sjetio i spominjanja u knjizi "Put samuraja" bushida za te ratnike bez granica koji su također uz poštivanje smrti poštovali i svoje pretke, isto su to radili prije dvije tisuće godina i imućni građani antičkog rimskog carstva koji su umjesto slika imali kipove svojih pokojnih očeva, djedova, majki… Da li kroz ta sjećanja i odavanja poštovanja precima leži nekakva moć koja nas, dok smo na ovom materijalnom svijetu, čini zbrinutima i moćnima … moguće je, ne znam, mene su te velike slike i fotografije njihovih predaka podsjetile na moje pretke i kako sam ih olako zadnjih godina postojanja zaokupljen svojim "svakodnevnim i cjeloživotnim stvarima" sasvim uspješno zaboravio. I dok ih se prisjećam uz njihova zaboravljena lica i glasove, pristižu mi i druga ugodna sjećanja iz djetinjstva kao što su cjelodnevna igra, ronjenje i ribolov po Fažanskoj i Valbandonskoj obali… tamo gdje se danas nalazi turistički kamp nekad je bila borova šumica i veliko polje žita, a odmah do žitnog polja morska obala od bijelih kamenih škrila s nekoliko manjih pješčanih plaža … koliko li smo dobre ribe tamo lovili… a vrijeme smo mjerili koliko je prstiju sunce udaljeno od otoka Veli Brijun iza kojeg bi zatim zašlo na drugu stranu horizonta i kroz crvenilo boja uvelo sve u crnu boju iz koje bi se kasnije opet iz crvenila, ali iz pravca gdje se nalazi gradić Vodnjan, uvelo lokalni svijet u plavkasti novi dan…. Tu smo lovili dosta riba, istina sve su bile nekako manje ali nama su se onda činile velikima … predvečer bi nosili te ribe našim nonama koje bi ih onda frigale u padeli za večeru. Kada bi sunce bilo prst i pol iznad otoka Veli Brijun, bilo bi vrijeme za odjuriti kući kod none na večeru … bilo bi to oko 19.30 predvečer… tako sam se i sjetio ribe šparić… ribe koju godinama nisam vidio, koja je sasvim nestala iz naših ribarnica a tako je ukusna frigana na padelu … pa sam se tako poželio i zainatio "okrenuvši nebo i zemlju" da bih nabavio nekako tog malog šparića i tragom ovih uspomena napravio ovo jelo… Ovim jelom je štujem i sjećam se svojih predaka… Pokušajte ga napraviti i vi, nek' u vama pobudi sjetu i sjećanja na "vaše stare" … dobar vam tek … I budite imućni i uspješni i dugo živite … Živili!
