"Voljela bih da ti mogu reci dobre vijesti, ali…", napisala mi je, između ostalog, prije petnaestak dana. Naglasila je "ne dam se". Zamolila me da joj ponovno pošaljem fotografije iz naše arhive dok je igrala. Obje smo znale što to znači, ali to jednostavno nismo komentirale. Prije nekoliko dana posramila sam se što sam zaboravila na njen rođendan krajem studenog. Okrugli, 30. Još u ponedjeljak navečer razmijenile smo zadnju poruku, a onda je tog pretužnog 7. prosinca u 21.53 život pokazao svu svoju okrutnost i bešćutnost…

Iako je zadnjih godinu dana provela na liječenju u SAD-u, svi bliski njoj i pulskom stolnoteniskom klubu znali su da situacija nije bajna. Brutalna bolest bespoštedno ju je šamarala, problemi su iskakali na dnevnoj bazi. Ali ona se nije predavala. "Borim se, ne dam se", poručivala je.

Sjećam se tog vrelog kolovoškog prijepodneva 2017. godine kada smo predsjednik pulskog kluba Darko Šplajt i ja pripremali članak za nadolazeću sezonu. Rekao mi je: "Dina će jesensku polusezonu pauzirati zbog bolesti koljena. Primijetila si da sam rekao bolesti, a ne ozljede".

Bio je to početak njene borbe koja je trajala pune tri i pol godine. Počelo je naoko bezazleno, kao sumnja na neku ozljedu koja će kroz neko kraće vrijeme biti sanirana. Već u rujnu, kada je završila na prvoj operaciji, stvari su postale puno ozbiljnije, a onda je uslijedila teška borba u kojoj je "hrabra golubica" bila prava lavica. Fajterica. Zarazan osmjeh, pozitiva, neiscrpna energija, karizma, bili su njen zaštitni znak i u bolesti. Karcinomu je jasno poručivala "fuck off". Nije joj bio problem javno se ogoliti, pokazati svu svoju bol. Ali ne i nemoć. Jer predaja nikad nije bila njena opcija. Ni u mečevima, ni u životu.

Poznavala sam je još dok je bila klinka, iz njenih kadetskih dana. Nismo bile ni generacija, ni društvo, ali smo imale neki poseban odnos. Od vremena kada mi se obraćala s "vi", neprekinut do zadnjeg dana. Uz nezaobilazan zagrljaj čim bi se ugledale u dvorani. Od prvog do zadnjeg dana igračke karijere nosila je majicu samo jednog kluba, svoje Pule. Kluba u kojem je stasala u kadetsku i juniorsku, u par navrata i seniorsku reprezentativku. Od stolnog tenisa ni u najtežim trenucima bolesti nije odustala. Vraćala mu se u pauzama kemoterapije, mislila na svoje "pandiće" koje je trenirala. Plan je bio drugačiji… Od celuloidne loptice nije odustala ni nakon amputacije noge. I tada je imala beskonačnu snagu i želju za treniranjem, igranjem… Spominjale su se i Paraolimpijske igre u Tokiju.

Jedna od stvari koja mi se posebno urezala u pamćenje je njena sreća nakon što je u proljeće 2017. na pulskom mastersu, turniru koji je nosio ime njenog prvog trenera koji nas je također prerano napustio, bila na pobjedničkom postolju. Preponosna, presretna… Bilo je to zadnji put…

A sada leti, hrabra golubice…

Povezane vijesti

• Superliga stolnotenisača: Pula - Vodovod 4:0
• NA REGIONALNOM KVALIFIKACIJOM TURNIRU DOMINIRALI ČLANOVI STK PULA Nikolina Miličević, Larisa Putigna i Michele Vale izborili nastup na kadetskom prvenstvu Hrvatske
• UZ BOK VELIKANU: Stolnoteniska dvorana pulskog Doma sportova od danas nosi IME DINE PERVAN RABELO