Od ukupno 81 sudionika 67 ih je izdržalo naporan put i stiglo na cilj s karavanom. O tome govori podatak da je slična ekspedicija bila organizirana četrdesetih godina prošlog stoljeća, zatim je ponovljena devedesetih godina i mi smo bili sudionici treće, ujedno najveće ekspedicije koja je uspjela prijeći pustinju uz pomoć beduina i vojske, na čelu s vojnim generalom, uzbuđeno pripovijeda Goran Blažević jedini član ekspedicije iz Hrvatske

S odmakom vremena postaje mi sve jasnije da je moj pustolovni duh započeo negdje oko sedme godine života kada sam prvi put uživo ugledao dvije deve. Točnije, početkom devedesetih godina prošlog stoljeća dva su se Kazahstanaca uputila na put oko svijeta na devama i usput se zadržali više od mjesec dana u Umagu. Spoznaja da će na devama proputovati svijet zvučala mi je tada kao stvarna bajka i utisnula želju da projašem jednog dana na devi pustinjom, započinje svoju ispovijest Goran Blažević, umaški hodač, pustolov i autor knjige Svilim u kojoj je opisao svoje hodanje u 2017. godini putovima izbjeglica od Jordana do Hrvatske, dugo 3.300 kilometara.

A onda se Goranu početkom ove godine, sasvim iznenada, ukazala prilika da svoj nemirni istraživački duh nahrani velikom avanturom u Saudijskoj Arabiji na ekspediciji u pustinji Rub?al Khali   (Prazan prostor) gdje je prevalilo 620 kilometara. Pustinja obuhvaća veći dio teritorija Saudijske Arabije, zatim Jemena, Arapskih Emirata i Omana i time je najveća pješčana pustinja na svijetu.

Jedini Hrvat u ekspediciji

- U siječnju sam turistički boravio u Iranu kad sam od prijatelja Davora Rostuhara doznao da Kraljevska obitelj u Saudijskoj Arabiji organizira međunarodnu ekspediciju u pustinji za 100 pustolova. Saudijska Arabija je kao država moderna, ali vrlo zatvorena. Nema slobode govora, vlada diktatura gotovo kao u Sjevernoj Koreji, ali su kao vodeći izvoznik nafte jedna od najbogatijih država na svijetu. Na čelu države vlada kraljevska obitelj i njihovih 3.000 članova obnašaju najvažnije funkcije u državi. Kroz koju bi godinu vlast trebao preuzeti prijestolonasljednik princ Mohamed koji je obećao demokratskiji oblik vladanja. Polako nastoje olabaviti taj čelični režim, a krenuli su u promjene s nekoliko projekta i to od 2018. godine. Prvo su organizirali talijanski nogometni kup, utakmicu između Juventusa i Milana, pa su talijanski navijači bili prvi turisti. Zatim su nastavili s organizacijom nekoliko međunarodnih koncerata na sjeveru zemlje, a ovo je treći projekt internacionalnog karaktera u kojem su htjeli istražiti razne profile zapadnjačkih gostiju i na taj način dobiti povratnu informaciju o samom projektu i kako ga u skorašnje vrijeme valorizirati kao vrlo ekstreman turistički proizvod. Poznato je da se danas najviše plaća dobar doživljaj nabijen s puno emocija. Možda ovo bude saudijski turistički Mount Everset. U svakom slučaju, zahtjevan i nadljudski napor se mora uložiti da bi se u karavani stiglo do cilja. O tome govori podatak da je slična ekspedicija bila organizirana četrdesetih godina prošlog stoljeća, zatim je ponovljena devedesetih godina i mi smo bili sudionici ove treće, ujedno najveće ekspedicije koja je uspjela prijeći pustinju na toj razdaljini, a sve uz pomoć beduina i vojske, na čelu s vojnim generalom, uzbuđeno pripovijeda Goran jedini član ekspedicije iz Hrvatske.

- Na poziv turističke agencije Camel club prijavilo se više od 2.000 kandidata iz 20 zemalja svijeta. Odabran je 81 sudionik karavane, a na cilj je stiglo nas 67. Ne znam koji su kriteriji prevagnuli prilikom odabira učesnika, ali zasigurno ih je bilo više, jer shvatio sam da se kao suputnici razlikujemo po svemu. Primjerice bilo je onih koji nisu nikada kampirali, ni pješačili, ni spavali u šatoru, a najmanji broj sudionika je ikad jahao na devi. Očito su im trebali različiti profili budućih turista ne bi li doznali koga bi privlačio taj vid turističke ponude i u neku ruku su nas testirali. Mislim da sam bio jedan od odabranih sretnika, jer sam već imao iza sebe bogato iskustvo hodača na ruti izbjeglica, a valjda im se svidio i razlog prijave kojeg sam naveo. Rekao sam da ću po povratku tiskati knjigu. U karavani je bilo i šest žena, koje su sasvim ravnopravno tretirali s muškarcima. Na cilj su stigle četiri. Jedna Kolumbijka je odustala već prvog dana nakon pada s deve, a druga, Norveženka odustala je negdje na sredini putovanja zbog prevelike iscrpljenosti, prisjeća se Goran i vraća se na početak svoje saudijske avanture.

Dnevno 50 km na 40 stupnjeva

- Odvezli su nas iz Rijada 20. veljače u pustinju na samu granicu s Jemenom u vojnu oblast gdje se već pet godina vodi rat s Jemencima. Neizvjesno putovanje započelo je upoznavanjem s devom, glavnim partnerom i osloncem na putovanju. Bila su predviđena dva dana obuke u baznom logoru gdje su nas trebali naučiti kako pripitomiti devu, no to je trajalo tek jedan sat. Beduini su nam pokazali kako treba devu prizemljiti da ju uzjašemo i na taj način ukrotiti. Izgledalo je sve vrlo komično jer beduini nemaju pedagoških metoda za obuku, ne znaju engleski i jednostavno ne znaju prenijeti to znanje drugima s obzirom da su takoreći od rođenja na devama i nije ih bilo briga za nas. Tako smo se snalazili sami, a beduini, flegmatični i strpljivi nisu se dali smesti ili se živcirati što se mučimo. Ali kad je Kolumbijka pala s deve polomivši rebra, uspaničio sam se od pomisli da bih pri padu mogao ostati nepokretan i prikovan za postelju ostatak života. Moja je deva bila agresivna, pljuvala me i htjela ugristi dok sam se približavao, a onda sam nakon jednog sata tihe borbe, postepeno nadvladao strah u sebi i opustio se... Možda je osjetila to moje promijenjeno stanje i smanjenu dozu adrenalina pa se odlučila sprijateljiti. Nakon izgovorenog zvuka na određenoj visini i boji glasa “Eeh!“, što su nas beduini podučili, potežući špagu deva je sjela i uspješno sam se ugnijezdio na njezinim leđima. S puno uzajamnog poštovanja prešli smo pustinju uglavnom na začelju duge kolone, priznaje Goran sa zbunjujućim osmijehom. Čitavo vrijeme jahanja i prijateljevanja s njom nije shvatio zašto je ona uvijek bila posljednja u karavani unatoč tomu što je bila najveća od svih deva. Nadjenuo joj je ime Šiva po hinduističkom Bogu vatre koji spaljuje iluzije u svijetu i sve strahove, stoga je savladavši strah pomislio da je to najprikladnije ime za nju, odnosno njega jer je bila devac, ustvari mužjak, u šali će Goran.

- U prosjeku smo dnevno prelazili oko 50 kilometra. Naime, Arapi su se zeznuli u izračunu pa smo umjesto planiranih 30 do 40 kilometra dnevno prelazili tih ubitačnih 50 kilometra. Malo sam pješačio jer se sve svelo na jurnjavu za devom. Pretpostavljam da sam tako prohodao oko 150 kilometara, dok sam ostalo projahao. Temperatura se danju kretala oko 40 stupnjeva, a noću bi se spustila na osam, priča Blažević i nastavlja.

Škorpioni, zmije i pauci

- U pijesku su nastanjeni otrovni škorpioni, zmije, pauci, a užarenim i treperavim nebom znala bi preletjeti i pokoja ptica. Od vegetacije, samo na nekim dijelovima pustinje - pašnjaka, raste prorijeđena trava u formi busenova, koji služe za ispašu deva. Noću bismo se ulogorili u kampu gdje su nam vojnici s terencima dovezli šatore. Zaspali bismo u trenu slomljeni od umora i u smrtnoj tišini i mraku posutom zvijezdama. Putovanje je započinjalo oko sedam sati ujutro i trajalo do nekih 18 sati uz dvosatnu pauzu. Svaki smo peti dan odmarali po čitav dan u baznom kampu, gdje je bila kuhinja, cisterna vode, svojevrsna mala civilizacija. Družili smo se, razmjenjivali iskustva i informacije o zemljama iz kojih smo došli. Uglavnom, u tih smo 25 dana postali poput jedne velike svjetske obitelji i s mnogima od njih sam ostao u kontaktu. Pamtim i impresivne trenutke prolaska uz najviše dine na svijetu visoke i po 330 metara, a najljepši je trenutak svake večeri bio dugo priželjkivan ulazak na cilj u logor (kamp) gdje bi nas na devi, kao kakav impozantni kip sa zastavom u ruci dočekao general. I sve dok posljednja deva ne bi ušetala u logor on je tu stajao ukipljen, a karavana je često puta znala biti dugačka i po šest kilometara, oduševljeno će Goran nastavljajući pričati o hrani koja mu je bila u početku avanture najveći problem.

Nedoživljena žeđ

- S obzirom da sam vegetarijanac morao sam se prilagoditi i jesti mesnu hranu. Gotovo su nam svakodnevno pripremali kuhanu ovčetinu i rižu, no kad pregladniš i smrtno si umoran nije te ni briga što ćeš pojesti. Velik su nam problem predstavljale količine hrane, ali još veći količina vode koju su nam dnevno davali. Naime, prvih nekoliko dana dobili smo do litru i pol vode, a organizam u takvim uvjetima traži najmanje pet litara dnevno i tada sam prvi put u životu shvatio vrijednost i značaj božanstvene vode i što znači biti stvarno žedan. To je neopisivo bolno iskustvo kad liježeš i ustaješ žedan, a usna šupljina i ždrijelo ti žare od suhoće i nastalih rana na usnicama. Oko petog dana ekspedicije združeno smo se pobunili i tiho prosvjedovali. Ne znam je li to bilo presudno, no od tada su nam povećali količine hrane i vode. I dandanas mi je ova situacija sa štednjom na vodi ostala enigma. Je li organizator namjerno testirao našu izdržljivost ili su zanemarili tu našu nasušnu potrebu za vodom, ne znam. Dosta je toga u organizaciji bilo šlampavo vođeno, zaključuje Goran i dodaje kako gledano iz današnje perspektive shvaća koliko smo mi u stvari bogati zbog svih blagodati prirode koje nam je podarila, kao primjerice vodu koje se još možemo napiti do mile volje iz špine. Isto tako prisjetio se i detalja s bombonom kojim ga je počastio jedan sudionik Nijemac i to negdje šestog dana jahanja. Oskudijevajući u svemu u pustinji, Goran je uživao u bombonu kao najvećoj poslastici i prvi put osjetio najveću harmoniju svih okusa u ustima. U toj su mu se pustinji otvorili vidici da se istinska ljepota krije u malim i jednostavnim stvarima koje uopće ne uočavamo ili ne uživamo u njima svakodnevno.

Princ Mohamed i roditelji dočekali junake

- Zvuči nevjerojatno, ali pustinja je u svojoj praznini veličanstvena i čovjek se osjeća na toj nepreglednoj površini slobodno iznutra i izvana dok mu pogled plovi u beskraj. Osim toga bili smo i punih 25 dana bez interneta i telefonskog signala. Moram priznati da je to predivan osjećaj, naglašava Goran.

Dok ovih dana sjedi na travnjaku ispred svoje kuće u Barboju kraj Umaga te uživa u proljetnim bojama vegetacije i cvrkutu ptica, zaključuje nakon boravka u ekstremnim životnim uvjetima da nestankom svega započinjemo otkrivati ljepotu u malim svakodnevnim stvarima i pojavama oko sebe.

- Tako iscrpljeni i izmučeni stigli smo 18. ožujka do sela Jebrina gdje nas je dočekao i sam princ Mohamed. Selo su okitili zastavama iz svih zemlja odakle su bili sudionici karavane, a priredili su nam i dirljivo iznenađenje koje nam je podiglo raspoloženje. U gomili prisutnih dočekali su nas i članovi naših obitelji. Naime, na poziv turističke agencije Camel club, uz pokriće svih troškova, doletjeli su mnogi roditelji sudionika da bi sudjelovali u dočeku svojih junaka. Među njima je bio i moj otac Marinko, ali sam ga jedva prepoznao onako preodjevenog u arapsku tradicionalnu odjeću (thobe) i s pokrivalom - kufijom na glavi (arafatkom). Osim duhovitog prizora što me razvedrilo baš mi je bio potreban jedan, onako snažan, očinski zagrljaj u kojem sam našao utočište nakon prevaljenih 620 kilometara u nadljudskim uvjetima. Zatim je palo jedno nezaboravno i duuugo tuširanje, prvo nakon 25 dana provedenih u pustinji s kojim sam isprao svu prljavštinu i nagomilani umor. Nakon čarobne vode osjetio sam se preporođeno kao ptica feniks, završava svoju uzbudljivu ispovijest preplanuli Goran kojemu su na izgorenom nosu ostali još zamjetni tragovi pustinjskoga sunca.

Povezane vijesti

• Umažanin pješači od Jordana do Umaga
• Svilim, nositelj mira putovima izbjeglica
• "HOTEL EUROPA" i razgovor o pješačenju od Jordana do Umaga