U središtu Beograda na hladnom i kišovitom vremenu nedavno je održan performans "Studija jednog zagrljaja", u kojem se dvoje neznanaca grlilo na ulici skoro 24 sata. Bili su to pulski umjetnik Igor Zenzerović i beogradska umjetnica Nataša Milojević. Sreli su se prvi put neposredno prije performansa, koji je bio dio 90. Jesenje izložbe Udruženja likovnih umjetnika Srbije (ULUS) s temom "Izvanredno stanje". Ovakav performans prije toga je održan u Zagrebu, Rijeci i Amsterdamu, a prvi je put ostvaren u sklopu izvedbenog festivala Perforacije za Noć performansa u organizaciji udruge Domino iz Zagreba.

Naš sugovornik Igor Zenzerović kaže da do sada niti jedan njegov performans nije dobio toliko veliku medijsku pažnju kao "Studija jednog zagrljaja".

- Na samom kraju izvedbe u Beogradu, kada sam otvorio oči, zatekao sam desetak kamera i more novinara s diktafonima oko sebe. Svi su čekali nekakvu izjavu, neko objašnjenje i pozivali me u svoje emisije. Iz praznine koju osjećate nakon 24 sata izmumljao sam nešto što se da objaviti, ne vjerujući ni u jednu riječ koju izgovaram. Nataša je odradila glavni dio razgovora. Sljedećih dana televizijski programi su osjetili potrebu predstaviti me kao glavnu vijest kulture pa sam tako gostovao zajedno s "kućnom" psihijatricom na televiziji K1 gdje smo razgovarali o psihološkom utjecaju mog performansa na Srbiju. Ti surealni trenuci su od mene tražili da misaonu i iskustvenu gustoću objasnim kroz pitanja o odlasku na toalet ili da "otkrijem" ljubav prema ko-performerici. Uzelo je to svoj kreativni danak, kaže Zenzerović.

- Kako je bilo za vrijeme samog performansa, pored toga što je bilo hladno i kišovito, grlili ste se s osobom koju ste prvi put susreli?

- Uvjeti svake izvedbe su poprilično asketski: zagrljaj se niti u jednom trenutku ne smije prekinuti niti odati dojam neke artificijelnosti; zagrljaj se izvodi točno 23 sata i 59 minuta; izvođači se ne viđaju barem nekoliko mjeseci prije same izvedbe ili su potpuni stranci. Izvođač odnosno izvođačica radi sve što može da se prepusti i ostane u zagrljaju, tako da pauze ne postoje niti postoji potreba za hranom i pićem kada se tijelo dovoljno dobro pripremi. Razgovor među performerima nije strogo zabranjen no komunikaciju ostvarujemo u rijetkim trenutcima nekakve nužde. Moja ko-performerica Nataša Milojević se odazvala pozivu Stanice - Centra za suvremeni ples u Beogradu i nikad se prije nismo upoznali. Imali smo duge telefonske razgovore par puta kako bi stekli neku osnovnu povezanost ne bi li izbjegli da zagrljaj izgleda plastičan ili artificijelan. Mogu govoriti samo iz svoje pozicije, kako nisam plesač za razliku od većinu mojih ko-performera odnosno ko-performerica, niti se eksplicitno bavim tijelom u svojim performansima, snagu potrebnu za izvedbu crpim iz vjere u ideju Studije jednog zagrljaja. Ta "vjera" i dugogodišnja sporadična praksa nekolicine oblika meditacije i vježbe uzemljenja omogućuju mi da tijelo/um stavim u nekakav oblik hibernacije ili suspenzije ali i da ostanem smiren kada pratim reakcije. Tu se pojave interesantni trenuci, kada sami sebe zateknete u nekakvom stanju transa od kojeg, kada ga pokušate opisati samo se više udaljavate i samo se želite vratiti natrag u disanje bez odbrojavanja.

- Kakve su bile reakcije prolaznika i jesu li bile drukčije nego u Zagrebu, Rijeci i Amsterdamu?

- Mnogostruke i šarolike reakcije i shvaćanja ovog performansa me svakom izvedbom očuđuju ali nikad ne začude. Neka od najčešćih shvaćanja zagrljaja su kao: akt slavlja ljubavi, rušenje rekorda, društveni eksperiment za društvene mreže, kritika na status LGBTIQ+ osobe, dio prosvjeda pandemijskih mjera ili protest za veće mjere u pandemiji. Međutim tu su dva, u svim gradovima opažena fenomena koja mi nikako ne izlaze iz glave. Prvo je to, da bi djeca posebno fiksirala poglede u zagrljaj i nekako težila oponašati ga. Drugi je taj da bi u blizini zagrljaja, kada nije shvaćen kao "umjetnički rad", ljudi bili skloniji zagrliti se, kao da je postojao nekakav nagon za mimikriju. Zašto je to tako, iskreno mislim da ima svoj uzrok u zrcalnim neuronima, distanci i izvanrednim stanjima. Prolaznici su iznjedrili i snažnije emocionalne reakcije, ponovno, ne znajući da je riječ o performansu zamijetili su zagrljaj dvaput u dva dana i prišli nam i plačući se zahvaljivali. U svakom gradu velik broj ljudi nam se zahvaljivao, neki bi nas zagrlili ili nudili hranu, očito jer smo probudili u njima snažne emocije suosjećanja, brige i empatije.

- Može li se ovakvim performansom dvoje ljudi koji se grle poslati neka trajna poruka ili će ipak sve ostati na razini kurioziteta? Ima li taj performans i neke političke konotacije i kakve su po tom pitanju bile reakcije nakon performansa?

- Kao slovo na papiru ili snimka s ekrana Studija nekima može djelovati kao eskapistički umjetni(čka) gesta u "kriznoj" svakodnevnici u kojem naivni umjetnik patetikom poziva na nekakav povratak prirodi. Ironično je da je zagrljaj zapravo izašao kao rezultat umjetničkog istraživanja distance kao društvene i kulturne činjenice koja ima svoje varijable, kvalitete, učinke i sudionike. Distanca etimološki ima svoji korijen u latinskom odvojeno (di) stajati (state), no u 14. st. u starofrancuskom javlja se interesantna inačica destance što je nosilo značenje od pobune do građanskog neposluha ili zavade. Mislim da danas imamo potpuno drugačiji uređen režim distance, ne više kao pobunu ili taktiku potlačenih, već je to regulirana i instrumentalizirana bio-politička strategija. Nulta valuta takvih ekonomija je vrijeme. Iskustvo vremena koje je danas rijetko i teško shvatljivo, ono dugog trajanja, proizvodi subjekt koji izdržava duboku transformaciju i u kojoj se vrijeme više ne mjeri, ne procjenjuje, ne ekonomizira, već se afektivno proživljava, osjeća. Iz toga slijedi da se trajanje može dogoditi čak i u djeliću sekunde. Želim preko želuca osvijestiti publiku o suvremenim tehnologijama ubrzavanja i udaljavanja. To je skup tehnologija, ideologija i ekonomija tempa i mjerenja vremena koji pripisuje ispravne oblike kontakata, ponašanja, percepcije i njihovu relevantnost. Legitimiraju i određuju vrijeme za lutanje, za konzumiranje, za pravdu, vrijeme za pobunu, za rad, ljubav, isplatu ili akciju. Na tragu zaključka filozofa Henrija Bergsona ako zanemarimo i zaboravimo iskustvo dugog trajanja, podjarmljujemo se politički: kroz nas se "djeluje" radije nego da sami djelujemo. Mislim da se ovdje dotičemo ni manje ni više samog pitanja slobode: potpunim prepuštanjem mjerenog vremena rijetko kad možemo iskusiti istinsku slobodu.

Zenzerović u Rojcu

- Što mislite, kako bi ljudi reagirali u Puli? Planirate li pulsku izvedbu?

- Da bih odgovorio na ovo pitanje moram se osvrnuti na drugu političku dimenziju performansa: izvedbe u javnom prostoru. Svaka se akcija treba održati na hiper-tranzitivnom mjestu, mjestu gdje je veliki prolaz ljudi, robe, javnog prijevoza i reklama. U idealnim uvjetima prostor koji je pod visokim video nadzorom. To je potrebno da bi se istakla intimnosti zagrljaja i suprotstavila prostoru i vremenu gdje vidimo na djelu logiku ubrzavanja ritmova kretanja, ekonomije (ne)strpljenja, manjka i očekivanja (trajanja) u javnom prostoru. Takva velika središta omogućili su performansu da poprimi više života i značenja jer je (nenamjerno) održan kada i npr. 20. Povorka ponosa LGBTIQ+ zajednice u Zagrebu 3. srpnja prošle godine - sto metara od Cvjetnog trga gdje smo ja i nadarena pulska umjetnica i plesačica Dora Brkarić pod krošnjom prelazili granice. Ili u Amsterdamu 20. studenog 2021. u sklopu umjetničkog festivala Blink24 Studija je održana isti dan kada su u Amsterdamu i Europi započeli najjači valovi prosvjeda. U Beogradu pak, zagrljaj je došao samo dan nakon ponovljene blokade 4. prosinca 2021. na Brankovom mostu i drugdje u Srbiji. Centri su najpogodnija mjesta, a za to su mi najpotrebniji gusti gradovi poput Barcelone, Londona, Beča i Los Angelesa. Najinteresantniji dojmovi prikupljeni su tamo gdje ima najviše slučajnih prolaznika. Za Pulu spremam uskoro još jedan performans vezan uz gradske legende i jedan o teoriji zavjere, a Studija se mora isprobati i drugdje. No zasigurno ću nešto za Pulu napraviti, samo moram osigurati sredstva i stupiti u kontakt s Gradom.

- Ovo će vjerojatno zvučati malo čudno, ali kada sam čuo što ste napravili, prva asocijacija bili su mi film i knjiga "I konje ubijaju, zar ne?", o maratonskim plesovima za vrijeme ekonomske krize u SAD-u 1930-ih?

- Nimalo čudno. Zapravo, tu je poveznicu istaknula redateljica Nataša Rajković koja mi je pomogla u otkrivanju potencijala izvedbe ovakvog performansa. Referenca je na scenu maratonskog plesnjaka u vrijeme Velike depresije gdje posljednji, izmoreni i istrošeni par na podiju osvaja glavnu nagradu od 1.500 dolara. Za mene, njihova ustrajnost progovara o fetišizaciji spektakla golog preživljavanja. Sentimentalnost se topi, kao i njihova tijela, i sve više liče na ono što talijanski etičar Giorgio Agamben naziva živim mrtvacima. Borba u umjetničkom smislu s tim spektaklom je teška i nezahvalna Pirova pobjeda. Spektakl svaku ozbiljnu subverziju pretvara u robu, a kao mega-struktura isprepleten je kroz samu umjetnost. (Ne)srećom ja se bavim s dubljim posljedicama ubrzavanja, prikazujući artificijelnost "borbe" s vremenom kao borbu distance u zagrljaju. Ustrajnost izvođača u svojevrsnoj patnji, koja prije svega mora trajati, nema ničega bezveznog ili svetog u sebi. Ovdje se slažem s Hannom Arendt kada patnika poistovjećuje s političkim agentom.

Povezane vijesti

• FOTO / HRVATSKI DIZAJNERI zabljesnuli na beogradskom sajmu
• Glasine o uređenju ipak nisu točne, hotel Fažana OSTAJE BRIJUNSKIM SEZONCIMA
• VIDEO / Puljanin i Srpkinja grlili se 24 sata u centru Beograda