Nepovjerljivi su prema ljudima s one strane Učke, kao i prema ljudima s one strane Kaštela i Plovanije, ali to je druga vrsta distanciranosti, druga vrsta sumnjičavosti. Naprosto, oni poštuju neke civilizacijske stavke. Oni te strance , te 'druge' ne maltretiraju i ne zlostavljaju, što je za naše prilike, za današnju Hrvatsku, a bogami i za današnji svijet - velika stvar

"Stvari s raseljavanjima, iseljavanjima i selidbama su, kao što znamo, vrlo kompleksne. Čovjek nije uvijek tamo gdje mu je svijet, tako da ni ja nisam stalno u Puli. Što nipošto ne znači da jednom neću biti. A opet, što bi to uopće značilo stalno negdje biti?". Napisao je to nagrađivan i čitan pisac Miljenko Jergović na svom Facebook profilu, na dan objave našeg povećeg teksta o brojnim intelektualcima i poznatim umjetnicima koji su, kao i on sam, izabrali Pulu za mjesto svog življenja, bar u dobrom dijelu godine.

Popis nije kratak, u našem gradu su već dugi niz godina istaknuta književna lica Tatjana Gromača, Nenad Popović, Slađana Bukovac, ali i glazbenici Aleksandar Stojković ST iz Goribora, bubnjar Dubioze kolektiv Senad Šuta, violinistica Isabel iz trija Darka Rundeka, Miroslav Tovirac, basist u bendu Ramba Amadeusa te u sastavu Vasila Hadžimanova.

U Pulu su doselili i nagrađivani pisac Dževad Karahasan, uspješna filmska i kazališna producentica Zdenka Gold (koja film "Murina", sniman prošle jeseni na Hvaru, producentski supotpisuje s velikim Martinom Scorseseom), zatim istaknuta novinarka i komentatorica Jutarnjeg lista Ivanka Toma, dok to planira i splitski pisac, filmski kritičar Jurica Pavičić.

Miljenko Jergović nikog ne ostavlja ravnodušnim. Iznimno je popularan pisac u cijeloj regiji pa i šire, no nije mali broj njegovih osporavatelja. Dojam je, ipak, da kritičarima više smeta njegova osobnost i izražen ego, nego li djelo, opus. Možda su tome pridonijele i njegove žestoke polemike s pojedinim kolegama piscima i političarima na javnoj sceni, a svakako mu nije koristilo dosljedno antinacionalističko zalaganje na prostoru na kojem je nacionalizam i dalje dominantan društveni, nerijetko i književni, a ne samo politički obrazac djelovanja. Ne odgovara ni dogmatskim ljevičarima nespremnim na slojevitu kolor vizuru.

Kakogod, u kratkom i ugodnom razgovoru s uvijek iznimno profesionalnom voditeljicom i prodavačicom u "Istarskim knjižarama' na pulskom Korzu sasvim smo slučajno, pregledom izloženih knjiga (među kojima je dojmljiv broj Jergovićevih djela), saznali da je ona njegova obožavateljica i da je, veli, pročitala sve njegove knjige. Kaže nam i da je osobno uspjela dogovoriti s izdavačem Durieux da knjižara dobije i nešto starije Jergovićev roman "Gloria in excelsis", objavljen 2005. godine.

- Meni on dobro pripovijeda, kaže nam kratko.

Razgovor s Miljenkom Jergovićem (Sarajevo, 1966) na obližnjoj terasi pulskog book kafića "Dvojka" otvaramo informacijom da je njegova ""Seldiba", uz "Nevidljivu ženu" Slavenke Drakulić i "Divlje guske" Julijane Adamović, najčitaniji naslov u prošloj godini u pulskog Gradskoj knjižnici.

- U "Selidbi" pišete i ovo: 'Moje Sarajevo onakvo je kakvo sam stvorio, i što će mi sad još neko drugo? To što je stvoreno, dijelom je načinjeno od sjećanja, a dijelom se u njemu zrcali narav samog stvaratelja, ali je, ipak, toliko samosvojno da bi se činilo stvarnim i živim gradom'. Koliko je Pula zrcalo Vas i vaših želja, a koliko mjesto koje vas privlači konkretnim stvarima?

- To je, zapravo, vrlo čudno pitanje jer ja s Pulom imam prethodno vrlo bogato i važno formativno iskustvo. Naime, ja sam kao klinac, kao i cijela tadašnja generacija, bio zaluđen filmom. I ja sam godinama dolazio na pulski festival. Od 1981. do 1990. propustio sam samo dva festivala, 1984. i 1985., zato što sam bio u vojsci. Na prvi sam festival došao kao klinac 1981. godine, tako što su me roditelji pustili samog da idem u kamp i da idem na festival. To je zanimljiv podatak jer iz perspektive današnjeg vremena, kada roditelji klince ne puštaju same da odu ni na prijemni ispit za fakultet, mene su s 15 godina pustili iz Sarajeva za Pulu. I to je bila normalna stvar. Dakle, na takav sam način upoznao Pulu i na takav sam način svih tih godina gledao Pulu, Pulu ljetnog filmskog festivala. Nikad mimo festivala u tom desetljeću u Puli nisam bio. Pula je bila nešto što danas više ne postoji, nešto što ja vjerojatno više nikad neću vidjeti i što ja uzalud tražim po pulskim fasadama, trgovima, po rivi, Uljaniku, bilo gdje. U Puli ništa od toga ja ne nalazim. To je bio jedan drugi svijet i u tom drugom svijetu Pula je za mene bila neko nevjerojatno magijsko, mistično mjesto. I to moje sjećanje na Pulu je veličanstveno. To je, dakle, jedna Pula. Druga Pula je ona Pula u koju sam pomalo navraćao u drugoj polovini 90-ih i početkom 2000-ih. Pula je, zajedno s Istrom, bila mjesto koje je funkcioniralo kao izuzetak u odnosu na ostatak Hrvatske. Čak tu nije riječ o političkoj toleranciji, koliko je to mjesto ljudske, civilizacijske tolerancije. Ovdje mene nikad nitko nije krivo pogledao, ovdje me nikad nitko nije napao zato što pišem to što pišem. Ovdje, naprosto, nitko nije imao problema sa mnom kao s takozvanom javnom osobom, što je za mene bila senzacionalna novost, i jedna važna stvar da se pomalo počnem okretati prema Puli. Pritom ne treba pretjerivati, ne živim ja u Zagrebu u nekom paklu i užasu. Nije Zagreb neko strašno mjesto, ali Zagreb je mjesto u koje imaš više raznih varijanti pa, između ostalog, i varijantu radikalnog šovinizma, što ti nakon nekog vremena malo dosadi i malo ti se ne da to više podnositi. Ovo ovdje je nešto što meni prija.

- Ali i ovdje , ne toliko u Puli koliko u Istri, ima tog lokalnog 'etno' kriterija na 'naše' i furešte, samo je u tišini.

- Ja mislim da je ovdje svijet strašno distanciran, mrgodan i nepovjerljiv prema strancima bilo koje vrste.

- To bi bila provincija?

- Nije, nepovjerljivi su prema ljudima s one strane Učke, kao i prema ljudima s one strane Kaštela i Plovanije, ali to je druga vrsta distanciranosti i druga vrsta sumnjičavosti. Naprosto, oni poštuju neke civilizacijske stavke. Oni te strance , te 'druge' ne maltretiraju i ne zlostavljaju, što je za naše prilike, za današnju Hrvatsku, a bogami i za današnji svijet - velika stvar.

- Kad to malo banalno spustimo na ekonomsku razinu, takav si negativan odnos prema strancima i ne mogu dopustiti kad se od njih uglavnom, od turističkih novaca, nakon propasti sve industrije, sada jedino i živi.

- I tu nisi baš sasvim u pravu. Recimo, Dalmatinci su na mnogo strana i na mnogo mjesto dopustili drukčiji odnos, a od turizma žive na puno fatalniji način nego ljudi u Istri. Jer, ljudi u Istri ipak imaju neke druge varijante izbora. Ipak se Istra nalazi na granici nekoliko svjetova. Ipak ti odavde možeš otići, primjerice, u Italiju.

- Da, ali Dalmacija je u ratu bila odsječena niz godina, tako i turistički… No, želim pitati koliko se mistificira pogled na Pulu i Istru iz zagrebačke pozicije? Ta autentičnost radničkog, industrijskog, ljevičarskog grada je poprilična prošlost.

- Da, prošlost je, ali u Puli je, čini mi se, sve prošlost. Ono što je sadašnjost je da su tu namjerno naseljeni (namjerno naglašavam to 'naseljeni) neki ljudi vrlo različiti po svom regionalnom i etničkom porijeklu, i koji normalno žive. Jer Pula je mjesto prilično radikalnog etničkog čišćenja s kraja 40-ih. Ne ulazim u to kako je do tog etničkog čišćenja došlo, ali to je bilo etničko čišćenje. Stanovništvo Pule je nestalo. I onda su došli neki drugi ljudi. Ti drugi ljudi su uspjeli naći neku formulu života. Uspjeli su neporemećeno preživjeti '91., a '91. mnogi ili većina nisu uspjeli preživjeti. Jer i 91. je postojao taj element, ne sad etničkog, ali nestanka jednog značajnog broja gradskog stanovništva. Sva vojska je s obiteljima otišla iz Pule i Istre.

- To je jako tužna priča jer su mnogi tinejdžeri izgubili tako svoje najbolje prijateljice i prijatelje.

- Izgubili na kraju krajeva i identitet. Izgubili su ga oni koji su otišli, ali i oni koji su ostali.

- Pula je imala dva povijesna šoka, dvije kolektivne traume. Sad bi vas neki ispravili...

- Misliš na prvi egzodus 1921.? Računam ja i prvi egzodus.

- Ta tolerancija, ta trpeljivost je plod teških muka i patnji.

- Plod katastrofe, ali ono što mene čudi je da su i drugi u Hrvatskoj, i drugi na Balkanu, o Bosni da i ne govorim, imali svoje katastrofe, ali te katastrofe ih nisu učinile boljim ljudima. Ovdje to nekako, iz različitih razloga, funkcionira i to je jednostavno lijepo. Ja mislim da se na tome treba zaustaviti, da je to lijepo.

- Neki je dan upravo na ovoj terasi, za pulske promocije knjige izabranih Pasolinijevih pjesama otvoreno pitanje mogućeg salonskog ljevičarenja Pasolinija, a zbog činjenice da je odrastao u relativno bogatoj obitelji. Iz imućne i uglede sinjske obitelji bio je Miko Tripalo koji je odmah 1941. otišao u partizane otišao. Meni je upravo odricanje od ugodne klasne pozicije dokaz autentičnog ljevičara.

- Pogotovo Pasolini koji je, osim što je bio komunist, bio i homoseksualac. Ne možeš ti zajebavat da je salonski tip nekog tko je u Italiji tog vremena bi to što je bio.

- Padale su tada u Italiji glave samo tako.

- Nemojmo se šaliti.

- Zašto radnici postaju fašisti? O tome sjajno piše i Didier Eribon u "Povratku u Reims"?

- To je svjetski proces i pritom taj proces nije nešto što se prvi put događa. Mussolinija manje, ali Hitlera je u potpunosti podignuo i na vlast doveo lumpenproleterijat, radnici i oni koji su postali bez posla, plus ratni veterani.

- Dobro, i krupni kapital.

- Krupni kapital je stajao negdje u pozadini. Malo je to ljevičarsko precjenjivanje uloge krupnog kapitala, Kruppa i ostalih. Hitler je isplivao na površinu kao narodni čovjek! On je isplivao na površinu na identičan način kao i Donald Trump, kojeg također biraju nezadovoljni bijeli Amerikanci iz predgrađa, obespravljena radnička klasa koja više i nije klasa, nego su rasuti, ne predstavljaju ništa. E, oni traže svog velikog vođu. To je karakteristično za, da se tako izrazim, ljude iz nižih socijalnih slojeva. Mi smo odrasli u socijalizmu i odrasli smo u nekoj vrsti kolektivne iluzije i mistifikacije radničke klase i radničke svijesti. Kao, radnici su ljevičari. Jesu klinac. Otkud to? Radnici će glasati za ljevicu dok ljevica pokazuje svijest o razini radništva i dok ljevica pokazuje svijest za njihov život. Ljevica širom Europe, i kod nas, ne pokazuje nikakav interes za život radnika, za život ljudi koji žive od svojih plaća ili za život ljudi koji su ostali bez posla. Kod nas se ljevica od 1990. godine time više ne bavi, a pod ljevicom mislim i na onu u Hrvatskoj, i u svim zemljama nastalim raspadom Jugoslavije. To je, naprosto, tako. Samo se treba osvrnuti na ta dva nesretna mandata lijevih vlada u Hrvatskoj, prvi Račanov i drugi Milanovićev. Kad vidiš kako se tada živjelo i što su vlasti u ta dva mandata odlučivale, možeš steći dojam da su u mnogim važnim elementima te vlasti bile desnije od radikalno desnih HDZ-ovih vlada. Drugo, iz perspektive nekog koji se bavi intelektualnim poslom, novinarstvom, književnošću, a time se bavi na način koji nije povlađujući, život pod Račanom i pod njegovim ministrom Vujićem, kao i život pod Milanovićem i njegovom ministricom Andreom Zlatar za mene je bio puno neugodniji od života pod desnicom. Desnica me nije registrirala ni konstatirala, niti me je ikad desni ministar spomenuo, dok je ministar kulture Antun Vujić sazivao konferencije za tisak na koje je pijan dolazio i govorio kako sam ja Pavićeva štetočina, kako mene treba ovo, kako mene treba ono. To se ponovilo i za Milanovićeve Vlade. Ovo ne govorim da bih isticao osobni primjer. To je kod nas pravilo, opća pojava.

- Ta izrazito glupa politika 'ljevice' kontinuirano se dodvorava desnici

- Ne treba zaboraviti da je Milanović svoju predizbornu kampanju za izbore, koje će izgubiti protiv Karamarka, poveo tako što je napravio vojnu paradu u Zagrebu, i nazvao zagrebački aerodrom 'Franjo Tuđman'

- Tog istog Milanovića, tada premijera, javno ste nazvali crvenim aristokratom, a on vam je uzvratio da ste korporativni novinar. Ipak ih je boljelo kad su tako uzvraćali. Oni misle da imaju trajno pravo na ljevicu.

- To je, zapravo, tragično. Oni misle da svijet postoje zbog njih i da se svijet njima treba klanjati, i da ti intelektualnu, moralnu i svaku drugu, pa i ljevičarsku legitimaciju dobivaš ako ih hvališ i veličaš, ako im se klanjaš i stvaraš platformu za njihov opstanak na vlast. A stvari tako ne funkcioniraju čak ni na desnici, a kamoli na ljevici. A ljevica se od desnice razlikuje još po jednom važnom elementu: ljevica je obilježena neposlušnošću, desnica je poslušna. Lijev je u Njemačkoj recimo bio Guenter Grass i nikome nije padalo na pamet očekivati od Grassa da podržava budalaštine SPD-a. Kod nas ovi smiješni ljevičari, sve lijeve opcije očekuju da si ti dužan njima davati podršku i da si dužan svaku njihovu glupost predstavljati kao nešto jako pametno, jako uzvišeno i jako u korist obespravljenih.

- Što mislite o ovim novim energičnim snagama punim volje, kao 'Možemo'?

- Nemam pojma. Prvo treba vidjeti što oni misle, što kane i jesu li oni u stanju ostati skupa. Sve drugo je irelevantno.

- Ali imaju potencijal i dobru perspektivu jer će, po meni, SDP čak i s novim predsjednikom Peđom Grbinom ostati u fazi strukturalnog rasapa.

- Oni imaju perspektivu, ali bi trebali imati na umu da oni nisu osvojili toliko glasova zato što su lijepi, sposobni i pametni već stoga jer nije bilo alternative, kao što je obično kod nas nema, i što se biračko tijelo radikalno razočaralo u SDP. I drugo, dobili su toliko glasova jer su svojim relativno mladim licima uspjeli animirati neke pristojnije klince i neke pristojnije bakice u Hrvatskoj da glasaju za njih.

- Ali u zagrebačkoj skupštini pokazali su hrabrost.

- Nemojmo ni to precjenjivati. Sačekajmo kako će to dalje izgledati i što će oni u Zagrebu na skorim lokalnim izborima napraviti. Jer, na tim lokalnim izborima neće se odlučivati samo tko će vladati Zagrebom nego će se odlučivati i o njihovoj sudbini. Ako uspiju u Zagrebu, perspektiva im je velika.

- Mislite da će Bandić izgubiti?

- Bandić će sigurno izgubiti, i to ne zato što je sada radio nešto jako loše, a ranije nešto jako dobro, nego zato što mu je jednostavno istekao rok trajanja. Kao što je 70-ih i 80-ih istekao rok trajanja nekoj pop zvijezdi. Nije se nikako mijenjao i njegove disko melodijice prestale su biti zanimljive. To se dogodilo i Milanu Bandiću, i to je nepopravljiva stvar. Sad je samo pitanje hoće li se lijevo liberalna scena Zagreba pokazati senzacionalno neuspješnom da to ne uspije iskoristiti u Zagrebu, gdje zaista imaju potencijalno ogromnu prednost u odnosu na desnicu.

- Koju pop zvijezdu ima HDZ za izbore u Zagrebu idućeg proljeća?

- Oni šapću da će staviti Vilija Beroša.

- To je ruski rulet.

- To je ozbiljan ruski rulet i da sam im ja neki mračni savjetnik, to im ne bih savjetovao.

- Beroš izgleda dobroćudno, ali korona je jako sklizak teren.

- Ljudi su bili oduševljeni djelovanjem njihovog kriznog stožera u ožujku i travnju, a kasnije su pomalo shvatili da stvari i ne stoje baš tako.

- Čudan je taj instinkt golog preživljavanja. U stanju ugroženosti vjeruje se vlastima.

- Sad samo treba zamisliti kako bi stvari izgledale da je riječ o nekoj ozbiljnijoj bolesti; da ovo nije epidemija covida-19, nego recimo epidemija tifusa, bolesti od koje se ozbiljno i malo više umire. Da je moguća takva planetarna epidemija, kako sad stvari stoje, nestalo bi demokracije u svijetu. Da je moguće zamisliti planetarnu epidemiju tifusa, svijet bi se pretvorio u diktaturu!

- Ali, recimo, u 16. i 17 stoljeću nije. Tada nije bilo globalizma, što li?

- Mislim da nije to razlog, nego su tada ljudi bili naviknuti na puno niži stadij životnog komfora. Smrt im je bila bliska. Naviknuti su bili na to da se, između ostalog, u životu i - umire. Ova epidemija je čovječanstvo suočila s potpunom nespremnošću na umiranje, što je bizarna stvar jer se umiralo i prije covida-19. No, nešto se u toj kolektivnoj svijesti dogodilo, proizveden je nevjerojatan egzistencijalni strah od mogućnosti da se umre.

- Nije li to nešto duži proces? Mislim da je Baudrillard nakon rušenja njujorških 'blizanaca' 11. rujna 2001. ukazao da je smrt tada posve cenzurirana. Osim u izravnom prijenosu, kad smo gledali kako ljudi padaju s nebodera, u naknadnim izvještajima nije prikazan niti jedan kadar žrtve izbliza, već samo prizori snimljeni izdaleka. Smrt je nepoželjna, izaziva stid. Ono, dođe hitna pred zgradu, odnese čovjeka i nitko ne smije vidjeti ništa.

- Nekad se umiralo doma, a sad se umire isključivo u bolnicama, na odjelima specijaliziranim za umiranje. Mislim da je sve to infantilno, za početak. To odbijanje smrti u kapitalizmu, posebno u ovom smiješnom hrvatskom, ima neki rezon. Jer, sve se može nekako naplatiti i sve se može na prijevaru prodati. Jedino je smrt nekomercijalna. Treba vidjeti tko se u komercijalne svrhe bavi smrću. U Gajevoj ulici su situirane sve pogrebne tvrtke u Zagrebu. Potpuno je bizarno da je jedna ulica je strogom centru grada - ulica pogrebnika.

- A nekad je bila ulica kurvi.

- Da, ta ista Gajeva. Kad se pogledaju izlozi tih tvrtki i kad povremeno u crnoj kronici pogledaš što se događa oko tih tvrtki, oko tih "Posmrtnih pripomoći", shvatiš da se time bave neki polukriminalci, koji kao u američkim slapstick komedijama prodaju mrtvačke kovčege. Time se u osnovi nitko tko je ozbiljno socijaliziran i tko pripada mainstreamu ne bavi.

- Smrt je, u biti, jako tiražna, profitabilna.

- Smrt postaje tiražna i u smislu vijesti profitabilna ako je masovna, ako je jako krvava ili ako je umrla zvijezda. Ali, smrt običnog čovjeka je sa stajališta kapitalizma potpuno irelevantna, kao da se ništa nije dogodilo. I to je jedan od razloga zašto se od smrti bježi i zašto se smrt tako fanatizirano sakriva. Smrt se jednostavno ne događa.

- Pojedini psihijatri taj strah od smrti, tu okupiranost smrću tumače strahom od života.

- Vjerojatno da. Zapravo je čovjeka najviše strah da će svijet nastaviti postojati, a da njega neće biti. To mu je nekako potpuno neprihvatljivo.

- 'Poslije mene potop'.

- Ako se bolje razmisli, današnji bi čovjek puno bolje prihvatio smak svijeta, nego vlastitu smrt.

Nitko se do danas nije usudio ispričati istarsku priču u cjelini!

U posljednjem Jergovićevom romanu "Herkul" objavljen prije osam mjeseci, general, veteran i heroj ratova u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj Anto Gavran zvan Ćumur na jednom mjestu kažće: "Tih pet godina rata izgleda mi kao pola života, ama kao cijeli život".

- Čini se da je svima nama upravo obrnuto - cijeli nam je život u tom ratu, ne prestaju te bitke ili se podrazumijevaju u žilavom nacionalizmu kao i odgovoru na taj nacionalizam, pa je tu diktat nove političke korektnosti. Mi nikako iz 90-ih. Čak je i jedna Njemačka 25 godina nakon kraja rata (a to je, u paraleli, 1970.), bila posve denacificirana.

- Da, 1970. je bila jako daleko od rata. Jako daleko.

- Ili smo možda mi bili tada jako mladi pa nam rat nije bio ni na kraj pameti.

- Nije, nije. Ta je godina bila objektivno daleko od rata.

- Indijanci kažu da je potrebno sedam generacija da se svi pomire i sve slegne. Nadam se da nisu u pravu.

- Mislim da mi imamo drugi problem. Indijanci takav strašan problem, kakav imamo mi, ipak nikad nisu imali. Kod nas ni jedan rat nije završen. Kod nas čak ni Prvi svjetski rat nije završen. Jer, osim što imamo smiješan problem s činom Sarajevskog atentata koji se vidio prilikom stogodišnjice Prvog svjetskog rata, jesu li atentatori teroristi ili borci za slobodu; dakle osim toga, mi nismo u stanju odmaknuti se od one nesretne postavke na kojoj je nastala prva Jugoslavija, dakle Kraljevina Jugoslavija, koja je nastala od Srba kao žrtava i pobjednika u Prvom svjetskom ratu te Slovenaca i Hrvata kao poraženih u tom ratu. To je bila ozbiljna tvornička greška te države, nepopravljiva. I ta je tvornička greška je, na neki način, ostala do danas. Mi nismo u stanju odmaknuti se od činjenice da smo bili vojska Franje Josipa i da smo kao vojska Franje Josipa izgubili rat koji je bio strašan, u kojem nismo učinili nikakvo veliko zlo, ali svejedno ne možemo živjeti s tom činjenicom. Još je gora stvar s 1941. godinom. Iz hrvatske, ali i iz svih jugoslavenskih perspektiva danas s 1941. postoji potpuno nerazrješiv problem. Jer, nitko nije spreman živjeti s onim što je nastalo te 1941. i što se događalo četiri godine. A slijedeće se četiri godine, iz hrvatske perspektive, događalo to da su kvislinške vlasti izmanipulirale ili okrenule značajan dio naroda i da su te kvislinške vlasti počinile nezamislive zločine. Druga strana hrvatske priče je da su neki drugi Hrvati bili u partizanima i da su u partizanima ne samo pobijedili u borbi protiv fašizma, nego su oni podnijeli i ogromne žrtve u tom ratu. I ta Sutjeska je veličanstvena epopeja hrvatskih, dakle dalmatinskih partizana. I što sad?

- Danas se toga stide, ili druga strana potiče taj stid.

- S jedne strane se prešućuje, s druge se pokušava potaknuti stid, i s treće strane se pokušava izmisliti neka priča u kojoj su ustaše bili dobRi momci. Ne može! Ne može se na takav način mijenjati ne samo prošlost, nego i emocionalna iskustva i sjećanja jednog društva, jednog svijeta.

- Tim više što su usvajali rasne zakone, prepisivali ih od nacista.

- Naravno.

- Dopisujući u te zakone, uz Židova, i Srbe.

- A da pritom o istarskom slučaju i ne govorimo. Istarska priča se mora ispričati, a nije ispričana. Ta se priča sastoji od nekoliko radikalno različitih dijelova. Fascinantno je koliko su ti dijelovi različiti. Do danas se nitko nije usudio ispričati cjelinu te priče jer cjelina te priče, opet, nikome ne treba. Svima djeluje opterećujuće. Tu je ezulska verzija priče koja je, s jedne strane, priča žrtava, ali potpuno pogrešna, potpuno lažna i izmišljena; tu je zatim istarska partizanska priča koja je vrlo problematična jer prešućuje cijeli jedan svijet, prešućuje da se događalo i još nešto osim toga. Tako imaš u Trstu crvene partizane koji su neispričana priča i imaš tzv. bijele partizane koji ne postoje i koji su zatajeni. Zatim imaš Labinsku republiku, što sad, kako to, zašto, gdje… Pa imaš veličanstvenu priču za koju sam privatno jako vezan, a to je TIGR (kratica za Trst, Istra, Gorica i Rijekahttps://hr.wikipedia.org/wiki/Istra, op.a.), prva antifašistička i teroristička skupina u Europi koja se bavi ubijanjem karabinjera po Primorskoj i po Puli 20-ih i 30-ih godina.

Jugonostalgija je idiotska desničarska etiketa i idiotska - ljevičarska laž

- Kako gledate na jugonostalgiju?

- Jugonostalgija je, s jedne strane, idiotsko desničarsko podmetanje, idiotska desničarska etiketa, a s druge strane to je jednako idiotska ljevičarska utopija, ljevičarska laž. Ono što postoji kao ideja u toj jugonostalgičnoj predodžbi prošlosti nikad nije postojalo, ozbiljna je i umnogočemu uvredljiva laž. S jedne strane, Jugoslavija jest bila u Europu uklopljenija zemlja nego što će ijedna od ovdašnji zemalja biti, čak i nakon što uđu u Europsku uniju. Jer, više je Jugoslavija bila u Europskoj uniji nego što će to Slovenija i Hrvatska ikad postati. To je tako. Jugoslavija je bila jedna ozbiljna europska zemlja.

No, s druge strane, Jugoslavija je bila zemlja u kojoj je vladao jednopartijski sustav, zemlja u kojoj nisu postojale elementarne političke slobode, zemlja u kojoj se praktički do 1989. godine, u nekim njezinim dijelovima, moglo zbog ispričanog vica završiti u zatvoru. U Bosni i Hercegovini se 1989. moglo otići u zatvor jer si ispričao nešto što nisi smio ispričati, a to je karakteristika DDR-a , karakteristika mračnih istočnoeuropskih zemalja. Jugoslavija je bila zemlja s ozbiljnim brojem političkih zatvorenika i pritom ti zatvorenici nisu kasnije postali ustaše, četnici, fašisti, nego su bili neki normalni obični ljudi, profesori na fakultetima ili neki poštari koji su nešto krivo rekli, ljudi koji su se nisu pretvorili u zločince.

- I koji su u zatvorima imali gori tretman od ubojica.

- Tako je. Sve je to bila Jugoslavija i još koješta drugo. I ne možemo sad Jugoslaviju gledati preko šarene naslovne stranice Politikinog zabavnika.

- Koliko vas je formirao Novi val?

- Jako. Zapravo najviše. Prvi album Azre izišao je kad sam imao 14 godina. Prvi albumi Električnog orgazma, Idola, Filma, Haustora izašli su kad sam imao 15 godina i ništa nije na mene tako radikalno utjecalo kao to. Ja sam drugi album grupe The Clash kupio s 14 i pol godina i to je potpuno promijenilo moj svijet... To s Jugoslavijom je kompleksna stvar. Ja nipošto ne bih bio jugonostalgičar, premda je najveći dio onoga što je meni u životu važno stvoreno u vrijeme Jugoslavije. Već prema samoj toj činjenici ja imam maksimalno poštovanje. To je moj svijet.

Povezane vijesti

• Utakmica kao simbol onoga što se događa
• Miljenku Jergoviću ugledna nagrada
• Nova Jergovićeva knjiga "Rat" uskoro u izdanju Frakture