Tko je kriv što se djeca koja se vrate u školske klupe nakon što su preboljela koronu, ili izašla iz samoizolacije, maltretiraju od vršnjaka? Ne biste vjerovali, ali da, upravo se takva šikaniranja događaju!

S njima se više ne žele družiti pod odmorom, sjediti s njima u klupi, donedavno školski prijatelji sada ih izbjegavaju kao da su kužni. A, ta su djeca samo neizmjerno tužna.

Oko glupe korone (ne znam kako je više nazvati) puno se ružnih stvari događa, koje nemaju veze sa samom bolešću. Kada smo se, pobogu, pitali od koga smo dobili gripu ili prehladu ili izbjegavali one koji su u školu došli nakon upale grla ili su šmrcali radi alergija?

No, pandemija je to, ne samo u svijetu, već u ljudskoj psihi. Svi se, pa i djeca, bombardiraju izrazima kao što su samoizolacija, karantena i nije neshvatljivo što su puna straha. Iako to možda na prvu ne vidimo. O virusu se priča posvuda, na televiziji, na društvenim mrežama, u roditeljskom domu… Čak se i dječje igrice na tu temu smišljaju - od korone se, naravno, bježi glavom bez obzira.

No, vratimo se na to tko je kriv za izolaciju mališana nakon što prebole bolest ili su pak izašli iz samoizolacije, što je samo po sebi dovoljno teško? I ovdje je, kako ja to vidim, prvenstveno zakazao kućni odgoj. Djeci treba pojasniti s čime se susrećemo i da njihovi prijatelji nisu bolesni kada se vrate u školske klupe. Da nisu zarazni, da se s njima može sjesti, igrati. Više pozornosti na ovaj fenomen trebali bi svakako obratiti i nastavnici te jedan dio sata posvetiti upravo tome da učenicima pojasne kako da se čuvaju, ali i kada je njihova reakcija pretjerana te kako to izbjeći.

U nekim školama, znam to iz iskustva bliske osobe, upravo su razrednici odigrali ključnu ulogu pa povratak u školu za dijete nije bio stresan, što se ne bi moglo reći za društvo ispred zgrade koje je jednu "povratnicu" dočekalo bježanjem i vikom kako se neće više igrati s njome jer ima koronu.