- Ženo, kupio sam grobnicu, priopćio je Zvonko Marici sretnu vijest.

- Si ti normalan? Pa kud sad, čovječe, još si živ!, uskliknula je Marica i prekrižila se.

- Neću valjda kad umrem, logično će Zvonko.

Zapravo, to nije bila grobnica, nego grobno mjesto u zemlji, na koje je bila položena masivna ploča od sivog mramora. Grob je bio lijep i stamen, pa bi ga bilo neprilično nazivati drugačije nego - grobnica. Na nadgrobnoj ploči bili su ugravirani križ i zvijezda. Zvonko je vodio računa o potrebama svih stanara.

- Dođi da vidiš kako je lijepa, nije odustajao.

Marica se bacila na kauč i stala kršiti ruke.

- Ali, to nije sve, nastavio je Zvonko i izvukao keramičku pločicu. Bila je ovalna, velika poput pepeljare, s valovitim rubom kakav se zna viđati na djevojačkim haljinama. Na sredini pločice bila je ugravirana crno-bijela Zvonkova fotografija. Bila je nekako sumorna, nije uspio pronaći neku na kojoj se smiješi. Čovjek na fotografiji bio je njegove dobi. Uvijek bi mu bilo nelagodno gledati grob 80-godišnjaka s kojeg ga promatra 25-godišnji mladić. Zato se za ovu svečanu prigodu dao fotografirati u tamnosivom odijelu, istom onom u kojem će ga, nekoliko godina kasnije, položiti u grob.

Marica se uhvatila za lijevu stranu prsa i stala mahati novinama, hvatajući zrak poput nasukanog ribona.

- Već je ugravirano ime i godina rođenja. Sutra idem postaviti pločicu. Ti samo trebaš upisati datum smrti, kazao je Zvonko. Žena se križala i lijevom i desnom.

Zvonko je sutradan dao postaviti pločicu na ulašteni mramor. Sve moram sam, uvijek je govorio. Pripalio je cigaretu i zadovoljno se zavalio u naslonjač. Više nije bio siguran može li računati na Maricu. Sad samo treba pričekati da se stvari same dogode.

Povezane vijesti

• Nemoj da bacaš table
• Tu nešto ne štima
• Najveći pulski štrajk