Bolje išta nego ništa. Shvatilo je to novo vodstvo Pule koje je neiznajmljene gradske prostore u zimskoj hibernaciji - prije turističke konzumerističke bulimije, u kojoj nije bitan ni sadržaj već jeftina kulisa "usa e getta" ili "take money and run" kulture - odlučilo besplatno ustupiti kulturnjacima, popu ustupanja prostora slikaru Idrizu Sadikaju. Umjetnici konačno mogu svom gradu i građanima pružiti nešto, a građani umjesto sablasnih prostora u ulici duhova mogu doživjeti novo iskustvo. Ispada kao da Grad skvotira vlastite prostore dok taj isti prostor ne bude izlicitiran po nekoj perverznoj cijeni za još jedan autentičan i prepoznatljiv turistički proizvod poput candy shopa, pekare ili neke jeftine made in China prčvarnice. OK, time se puni proračun. Pakt je to s vragom koji moraš potpisati da bi preživio.

Ovom inicijativom Grad potiče ne samo lokalne umjetnike, već i lokalno stvaralaštvo pa i poduzetništvo jer svi ti umjetnici žive od svoje umjetnosti. Pandemija ih je bacila na koljena, a upravo ovakve inicijative pokazuju da ima sluha i empatije i za one koji nam oplemenjuju život. Slično je napravio i Kopar kada se poput Pule nakon propasti ključnih industrija našao u slijepoj ulici, lišen identiteta i sablasno prazan. Tako su prazne prostore u starom gradu ustupili umjetnicima, obrtnicima po simboličnoj cijeni. Malo po malo, ljudi su ponovno otkrili grad jer činjenica je samo jedna - ljudi čine prostor, pa tako i ove gradske. A da bi se grad doživio on mora saživjeti, oživjeti…Za sreću je ponekad potrebno malo.