Čodo otvara svaku bravu

Čodo je nadimak dobio po čavlu jer je, kako pričaju stariji Puležani, njime mogao otvoriti bilo koju bravu. I pričaju da je jednom u banci, u sadašnjoj Fini, zapekla brava glavnog sefa, a sef je trebalo hitno otvoriti pa se netko sjetio spretnog obijača Čode. Poslali su organe reda da ga nađu pa neka Čodo izvoli otvoriti sef koji ni pravi ključ više nije mogao otvoriti. Da i od tog njegovog čavla (ciodo u dijalektu) bude neke koristi. Tko zna je li Čodo u tome uspio, tko zna je li priča uopće istinita?

- Čodo je bio vječito po zatvorima, sve po dva, tri mjeseca. Sitni provalnik, prevarant, kokošar, ali izuzetno duhovit čovjek, kaže jedan Puležan koji ga je kao mladić svakodnevno sretao na ulicama poslijeratne Pule. No, Čodo je zanat pekao još za fašističke Italije. Legenda kaže da se jedan čovjek tih 30-ih raspitivao gdje kupiti konja, a mladi Čodo već je stvorio plan o lakoj zaradi. Siromah bez igdje ičega obećao mu je dobru životinju, trknuo u Šijanu gdje je jedna obitelj držala konja, uzeo ga za konop i krenuo prema gradu. Ali jao…, eto i karabinjera na cesti!

- Stani! Ukrao si konja!?

- Ne, ja sam samo ukrao špagu, a konj sam ide za mnom, rekao je Čodo i spasio se nasmijavši karabinjere. Kradljivca su pustili, a konja vratili.

Čodo je u desetljećima iza rata spavao po vagonima, ali nije bio zapušten niti neuhranjen. Štoviše, kažu da je bio zavidno fizički razvijen, valjda jer je zatvorske dane kratio vježbom i gimnastikom. S vremenom se sve manje hvatao starog zanata pa je češće radio na gradilištima. Ali duhovitost ga nije napuštala, volio je šalama zabavljati omladinu pred Mliječnim restoranom kod bivšeg kina Beograd. Tamo ih je i naučio kako se osvetiti škrtom gazdi koji radnicima ne daje ni jesti ni piti.

- Kada zidamo dimnjak, metnemo šešir, a u njemu napravimo rez u obliku križa. A kada krene loženje - peć dimi. Zove gazda špacakamine, ali njihova kugla samo probija šešir koji se poslije opet zatvori i ne propušta dim. Ili u sobi, kada se malteriše, napravimo škulju, stavimo jedno jaje i zamalterišemo. Poslije smrdi, vječiti smrad, a ne znaš otkud. Kada ljudi čuju za to, altroke nam daju i jesti i piti, pričao im je Čodo, čovjek za lukavstva i škerce.