Nema zemlje za starce

Ilustracija

Četvrtina stanovništva u Istri starije je od 65 godina, izjavila je nedavno Zuzana Hoti Radolović iz Društva osoba s tjelesnim invaliditetom južne Istre. Gotovo najveća skupina sugrađana zapravo je gerijatrija, potrebna im je posebna zdravstvena skrb, a mnogima među njima pomoć u kući ili smještaj u instituciju.

U gradu u kojem se na krevet u županijski dom "Alfredo Štiglić" čeka najmanje 9 godina privatni domovi niču kao gljive poslije kiše. Samo u jednoj ulici na Verudi Porat tri obiteljske kuće "transformirane" su u dom za nemoćne starce. Unatoč visokim cijenama sve je dupkom puno.

Obitelji očajnički traže smještaj za noniće koje ne mogu ostaviti same kod kuće dok su na poslu. Kad nemaju drugog izbora starci se smještaju čak i u takve obiteljske domove koji nemaju ni minimalne propisane uvjete, kakav je onaj koji je nedavno zatvoren u Puli po nalogu inspekcije Ministarstva rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike. Dom je to u kojem, kako doznajemo, najčešće nije imao tko brinuti o jadnim starcima. Samo jedna osoba zatečena je s osmero štićenika od kojih je troje nepokretno. Ona im je kuhala, presvlačila ih, njegovala. Nemoguća misija?

Teško je naći radnike za tako težak posao, a posebice ako ih se ne plaća i ne prijavljuje na mirovinsko. Dom je to u kojem su, i dok je imao dozvolu za rad, bili nemogući uvjeti, gdje je, saznajemo, nedostajalo od inzulina do kruha za doručak.

I što sad? Slučaj zatvaranja doma privukao je opet pažnju javnosti na ključan problem - tko će se brinuti o našim starcima? Na koji način i za koju cijenu? Gdje pronaći mjesto za dostojnu starost? Naša je zajednica došla pred zid. Dok se u nedogled čeka na proširenje pulskog Štiglića, svi ostali gradovi u Istri već su izgradili ili grade nove kapacitete za svoje najstarije.

Jedan zanimljiv prijedlog svojedobno sam čula od voditeljice i vlasnice jednog od rijetkih kvalitetnih domova za nemoćne i starije u Puli. Njezin prijedlog odnosi se na ispražnjenu Mornaričku bolnicu. Ideja je da se privatnim domovima omogući preuzimanje u koncesiju manjeg dijela bolnice. Na taj način svaki bi koncesionar mogao preuzeti prostora koliko mu treba za svoje korisnike, a koristili bi i plaćali zajednički servise kao što su priprema hrane, liječnička skrb i slično. Postojala bi mogućnost boljeg nadzora ove djelatnosti i na koncu solidnije usluge s manje troškova za naše starce. Premda se ideja na prvi pogled čini komplicirana, možda bi se i o njoj trebalo razmisliti.