Još jednom se pokazalo – na iznimno važnom slučaju hrvatske brodogradnje – da je, kao u dječjoj priči, car gol. Odnosno, da nositelji vlasti, ministri, premijeri, parlamentarni zastupnici i svekoliki funkcionari od Zagreba do Pule i Splita ne mogu spasiti škverove i škverane, tradiciju i znanje izgradnje brodova jer, bez obzira na obećanja koje daju, nemaju za to ovlasti i političke moći. Nacionalni i lokalni „bogovi” političke prakse i u ovom su primjeru tek pouzdanici Europske komisije i provoditelji odluka koje se donose u Bruxellesu i Strasbourgu. Da je sudbina jedne od najvažnijih nacionalnih industrija, brodograđevne, u rukama što je neće „milovati” pokazalo se na recentnom primjeru „Uljanika” i dopuštenja za kreditna jamstva čekana iz Bruxellesa, ranije na primjeru Brodotrogira, Brodosplita, davno ugašenog „Viktora Lenca”..

Neprekidno se – kad privatizacije, kredita, kapitalnih ulaganja – čekalo zeleno svjetlo na briselskom semaforu, da bi se zbog „Europe” gubili vrijeme, novac i prilike za zaštitu nacionalnih gospodarskih interesa. U godinama pregovora s Bruxellesom, ništa nije smjelo pomutiti buduću idilu članstva u Europskoj uniji, bez obzira koliko to koštalo u kunama, eurima i radnim mjestima. Danas Bruxelles i svemoćna Europska komisija odobravaju sve (da uz brodogradnju spomenemo i Istarski ipsilon), bez nje nema napretka, ali ima – nazadovanja. Nacionalni interesi brže bi se mogli zaštiti bez briselskih ćata, a u sklopu dogovorenih mjera za pomoć pojedinim industrijskim sektorima.

Stoga je otvoreno pitanje Ivana Jakovčića, europarlamentarca iz IDS-a, o tome kako Europska komisija namjerava zaštiti brodograđevnu industriju, stiglo u posljednji trenutak. Jakovčića je na tu parlamentarnu aktivnost očito inspirirao Uljanik za čiji je spas pronađen investitor, ali koji neće biti u mogućnosti ostati na nogama bez pomoći države i Vlade koja ovisi o Bruxellesu. U Europskoj uniji ima oko 150 velikih brodogradilišta, od Poljske do Portugala, i mnoga su u teškoj situaciji baš kao i pulski brodograditelj. Glavni problem je, prema onome što se čulo u raspravi u Europskom parlamentu, konkurencija s Dalekog istoka, odnosno iz Kine, Tajvana i drugih rastućih azijskih ekonomija, gdje se brodovi grade za globalno tržište uz pomoć nacionalnih vlasti i raznovrsne državne olakšice. U Europskoj uniji nacionalne vlasti moraju paziti da se i pri izgradnji brodova – baš kao kod šivanja rublja i pečenju cigle – primjenjuju pravila liberalne tržišne utakmice. Ni kreditnog jamstva države nema bez Bruxellesa, iako je riječ o industriji koja veže mnoga radna mjesta, razvija znanost i potiče druge djelatnosti poput brodarstva, trgovine i putničkog prijevoza.

Željezna pravila liberalizma uništavaju, kako se čulo i u Europskom parlamentu, brodograđevnu industriju na starom kontinentu, što pokazuje da politika poštuje vlastitu iracionalnost. Načelo tržišnog natjecanja ne znači mnogo ako ga ne poštuju svi na tržištu, što je u primjeru brodogradnje više nego očito. Dok o izgradnji brodova u Puli odlučuje Bruxelles – preko Zagreba koji nesumnjivo poštuje europsku birokratsku stečevinu i njezine upravljačke postulate – možemo samo gledati bestidnu golotinju političkih „careva” koji nemaju moć što im se pripisuje.

Povezane vijesti

• Umijeće života: Otac i vanbračno dijete
• Spašavanje vojnika Mezulića
• Nova opcija za spas Istre 1961