Poštovana psihologinjo,
moja priča je vrlo komplicirana i teška. Prije deset godina ostala sam trudna sa starijim muškarcem koji je sebično mislio samo na svoju karijeru i slobodu i potpuno prepustio svu odgovornost meni. Odlučila sam zadržati dijete koje danas odrasta u lijepog i pametnog dječaka. Bez obzira što sam teško podnijela njegovo odbijanje, pokušala sam sve i svašta kako bih ga potaknula da preuzme ulogu oca. Uspjela sam u tome pa ga viđa malo, ali redovito. Na početku je želio da sve bude tajna, njihovi susreti su se odvijali ili kod mene u stanu ili u udaljenim mjestima gdje nema ljudi. Međutim, mnogo ljudi je saznalo istinu i nije mu ostalo ništa drugo nego priznati ga. Nikad nije odveo dijete u svoju obitelj, odnosno on živi sam sa svojom kćerkom, 14 godina, o kojoj razgovara sa svima i vrlo je ponosan na nju. Nikad nije želio da se druže, slučajno su se upoznali jednom prilikom i, budući da je ona starija od brata, razgovara s njim bez većih problema ili poteškoća. Smatram da je bitno naglasiti da se radi o čovjeku čije su reakcije nezrele. Vrlo je sebičan, često je vodio nekoliko ljubavnih veza istovremeno. Pazio je da međusobno ne saznaju jedna za drugu, i najbolje bi ga opisala kao pauka koji šeće po svojoj mreži. To sam sve saznala nakon trudnoće, očito, nisam ga poznavala dobro koliko sam mislila. Nije uvijek bilo lako, morala sam se boriti da bi ga sa tri godine priznao. Bez obzira na njegovu tvrdoglavost, uvijek sam mu dopuštala da ga viđa kad god to želi. Nisam pretjerivala s pravilima, ili odgovornostima, jer sam se bojala da se neće vratiti. S godinama stvari su se promijenile, većinom na bolje. Zadnji smo Božić proveli zajedno i naš je odnos sada sasvim civiliziran.
Ono zbog čega želim savjet je slijedeće: rekla sam mu da je naš sin već dovoljno odrastao, da razumije mnogo stvari te da bi bilo lijepo da se konačno krene družiti sa sestrom, bakom i ostalim rođacima. Njegova reakcija je bila pretjerana, i, prema mom osobnom mišljenju, drastična. Naime, počeo mi je vikati kako je to njegov život i njegove odluke, zašto i sa kojim pravom se miješam u njegove stvari i međuljudske odnose. Uglavnom, to je njegov život i ja nemam pravo išta reći niti predložiti. Međutim, smatram da se ovdje ne radi o njegovom životu nego životu mog sina. Osjećala sam se takva jadnica. Pokušala sam mu objasniti da je to i njegova rodbina. Da je sreća mog, našeg, sina najbitnija. Međutim, on želi da bude kako želi on. Ponaša se kao da je dijete neka stvar – i to u njegovom vlasništvu. Jako sam tužna, jer ne znam što učiniti. Otac, koji danas ima 56 godina, a još uvijek nije otvorio svoje vidike prema svom sinu nego drži granice, koje samo on razumije. Očekuje da poštujemo njegova pravila, da ga viđa daleko od posla i poznatih očiju, a kada dolazi – onda se mi moramo prilagođavati. Možda sam ja pogriješila što nisam od početka definirala drukčija pravila i gurala očinstvo bezobzira na nezainteresiranost. Kako da se sada postavim? Oprostite što je pismo tako dugačko, ali jednostavno nisam znala sročiti tolike godine u nekoliko rečenica.
Poštovana,
pročitala sam Vaše pismo s mnogo interesa, i baš zato što je sadržajno bilo je moguće dobiti poprilično opširnu sliku. Prema onome što ste napisali, nisam mogla ne primijetiti da je razlika u godinama dosta velika, pa se mnogi vidici i prirodno razilaze. Kakav ste odnos imali sa svojim roditeljima i obitelji te kako on utječe na Vaše reakcije prema djetetovom ocu? Jako ste se trudila za dobrobit Vašeg sina, smatram to vrlo pohvalnim. Postoji li granica između truda za dijete i truda koji je povezan sa željom da održite živim odnos pod bilo koju cijenu? Svakako se slažem da je očinska uloga bitna uloga u životu svakog djeteta, ali krvna srodnost nije dovoljna da bi se nekoga prozvalo ocem. Pokušajte pronaći odgovor na pitanja: koje uzore majke i oca predstavljam svojoj djeci? Koja je percepcija oca i očinstva koje stvara moje dijete? To su bitna pitanja na koje morate odgovoriti, kako biste znali što je točno dalje činiti. (Luana Poleis)
Dragi čitatelji,
Imate li problema sa sinom ili kćerkom? Ne slažete se najbolje sa svojim šefom? Naljutili ste se na prijateljicu? Kako ćete prekinuti dugogodišnju vezu? Ne ova o slična pitanja, na dileme, slutnje i probleme, svake nedjelje pomoć možete na ovim stranicama potražiti od naše psihologinje, mag. Luane Poleis u rubrici. Pitanja možete poslati meilom na: redakcija @glasistre.hr i [email protected] <mailto:[email protected]>, odnosno običnom poštom na Glas Istre, 52100 Pula za rubriku "Umijeće života".