"Čovjek bez adrese, ima me svugdje", ovako se ukratko opisuje Kristijan Karlušić, 34-godišnjak iz Pule koji radi na tunelu Učka, a popodnevne sate koristi za, kako sam kaže, "skakanje po planini". Nedavno je bio na Damavandu, najvišem planinskom vrhu, odnosno vulkanu u Iranu, pa smo tim povodom htjeli otkriti kada je i kako krenuo s osvajanjem vrhova te odakle ljubav prema planinama i planinarenju.

"Planine se ne osvajaju, to uvijek tvrdim. Vidio sam neke stvari na planini, smrtne slučajeve, tako da mislim da planine osvajaju nas, a ne mi njih. Sa svakim usponom mi ništa ne osvajamo, ne idemo u rat, nego se punimo nekim doživljajima, osjećajima i samim time činimo sebe boljom osobom. Smatram da planina dobro utječe na psihofizičko stanje. Osim prirodnih ljepota, ima tu više pozitivnih stvari", smatra Karlušić.

Planinarenjem se, kaže Karlušić, bavi već dugi niz godina. "To je iz simpatije prešlo u pravu ljubav. Rodom sam iz Konjica u sjevernoj Hercegovini, tamo su oko mene stalno bili "dvijetisućnjaci" i odmalena me zanima planinarenje", otkriva Karlušić. Navodi da se aktivnim planinarenjem bavi više od deset godina. Išlo je, govori, korak po korak, a zatim postajalo sve izazovnije; sve veće planine, rijeke, potoci.... Brojni vrhovi su ga već osvojili, a o nekima još sanja. Od Francuske do Irana, Švicarska, Slovenija, cijeli Dinaridi, Bugarska, Turska… sve je prošao.

"Tu je bezbroj vrhova. Želja je mnogo, a sve ovisi o vremenu i financijama. Svakako da imamo još planova. U blizini su nam slovenske Alpe, imamo i našu lijepu Hrvatsku, ne toliko visoku, ali opet atraktivnu; Velebit, Biokovo, Dinaru s kojih pucaju predivni pogledi. Sve nosi svoje, čak i na otocima imamo planinske staze, tako da svaki vikend koji mogu iskoristiti odlazim u pohode", govori Karlušić.

Na pitanje što ga motivira i tjera naprijed, odgovara da je motivacija rasla vremenom. "Što sam više odlazio u planinu, planina je vremenom više postajala moja. To je postao moj način života, moj identitet, tako se prepoznajem. Kad odem u planinu, tamo se rekuperiram, odmorim misli, pobjegnem iz svakodnevice. S druge strane, uživam i u tim prirodnim ljepotama jer sam veliki zaljubljenik u prirodu. Nije suština u tome da se ide na neke najviše vrhove, poanta je znati uživati i u jezeru, rijeci, dolini, u samom putovanju. Jednom kad to uđe u krv, to se teško liječi. To je jedna vrsta zaraze. Ali, rekao bih, možda i najbolja", ističe.

Na pitanje je li postao ovisnik o planinama, spremno odgovara: "Kad već o nečemu moram biti ovisnik, onda mislim da sam dobru ovisnost izabrao", odgovara kroz smijeh.

Planinarenje, veli, samo po sebi ima svojih izazova, traži tjelesne napore, višednevne ture, dovodi do iscrpljenja. "Čovjek zna i klonuti, ali je jako važna priprema, edukacija, a što se više uči i ide u pohode, dobiva se iskustvo", pojašnjava i navodi da je bilo i teških trenutaka.

"Upoznao sam Dinariku, to je staza duga 1.200 kilometara, samo od Slovenije do Albanije; pet država, najviši vrhovi Dinarida. Naravno da će u glavi biti tisuću pitanja: "Zašto sam ovdje, zašto sad nisam negdje na moru, uz Lungomare…", ali ne, baš te slabosti te guraju naprijed i nevjerojatno je dobar osjećaj doći do zadanog cilja", priča Karlušić.

Svaka poteškoća u planinarenju je, kaže, veliki psihički i fizički ispit. "Otići negdje na turu od dva dana ili, kao ja, od dva mjeseca, to je već psihički veliki zadatak i izazov. I nakon jednodnevnih tura zna se dogoditi umor, spust zna biti toliko psihički težak da pomisliš "samo da mi je sići", ali na kraju, kad legnem u krevet i pogledam što sam prošao taj dan, vratim film, onda shvatim da samo skupljam uspomene", govori Karlušić, naglašavajući da planine kriju milijun uspomena, milijun priča i mnogo dragih ljudi koji se susreću. Karlušić kaže da je lijepo prenositi motivaciju te da ga veseli što u njegovom planinarskom društvu ima i dosta novih članova pa bi volio da se taj trend nastavi.

Na pitanje planinari li u društvu ili sam, Kristijan Karlušić kaže da postoji nepisano pravilo koje kaže da se u planine nikada ne ide sam, ali ga je on sam nekoliko puta znao prekršiti i nije mu žao. "Kad si na planini sam, najviše se poistovjetiš s prirodom i najviše ti se otvore čula. No, treba se znati pripremiti za to, treba nekome najaviti rutu kojom ideš, kada se vraćaš i ostaviti podatke sa same rute. Kad ideš s društvom, to je uvijek smijeh i zabava. Teško je i objasniti, za sve to moraš biti i malo otkačen, ali si u suštini okružen pozitivnim ljudima. Veseli me ići u maloj grupici", priznaje.

Karlušić kaže da postoji priča o tome da je onaj tko nosi neki teret možda zbog toga došao u planinu. "To stoji, jer kad u planini, zaboraviš na sve, ne postoji ništa drugo. Planina liječi, ali biti vuk samotnjak tamo ne prolazi. Postalo je nemoguće otići u planinu, a da ne sretneš nikoga. Osjeti se taj neki duh, planina je ta koja sve spaja", potvrđuje Karlušić dodajući da je upoznao mnoštvo ljudi dobrih, pozitivnih iz drugih država i ostao u kontaktu s njima. "Sretneš se, staneš, popričaš i ideš dalje s nekim pozitivnim razmišljanjem, raduješ se. Planina je tvornica dobrih osjećaja", ističe.

Planinarenje je, kaže, sport u kojem nema natjecanja, a da bi netko bio dobar planinar najvažnije je educirati se. "Svatko se može pronaći u planinarenju. Kao i u životu, nađeš se u nečemu od ponuđenoga, vidiš što ti najviše odgovara. Naravno, kroz ture čovjek postaje sve više educiran, gradi znanje koje mu je potrebno ako želi postići neke veće domete u planinarenju. Onaj tko prvi put ne "umre" u planinama, taj će im se uvijek vraćati", naglašava Karlušić napominjući da je mala razlika između mučenja i uživanja. "Ako čovjek nije kondicijski zreo za neku turu, to više nije uživanje, nego prerasta u mučenje", kaže. Na pitanje je li svaka pobjeda na planini ujedno i pobjeda na nekoj životnoj razini, odnosno savladava li i životne prepreke lakše od drugih, Kristijan Karlušić odgovara potvrdno.

"Ima perioda kad ne mogu otići na planinu dva ili tri vikenda zaredom, pa osjećam koliko sam nervozniji, teže mi ide na poslu, manje sam produktivan, nisam raspoložen. Postoje tvrdnje da je iznad nekih određenih visina, na oko 1.000 metara, čovjek sretniji, duže živi, pune mu se krvna zrnca, mozak bolje radi. Nakon ture u kojoj se stvarno slomim idem veseo na posao i to me prati čak i ako iskrsnu neki problemi, jer sam još uvijek u filmu što sam sve prošao za vikend. A ako si bolja osoba, onda si bolji i na poslu, i u ljubavi, i s prijateljima, i sa svima koji te okružuju", pojašnjava Karlušić.

Nadahnuto govori i o planovima za budućnost. "Svi mi maštamo o nekom velikom izazovu", kaže Karlušić navodeći ruski Elbrus, najviši vrh Europe, koji već par godina zbog korone, a sada i rata, odgađa. "Jednog dana možda bude i Himalaja. Nikad se ne zna", zaključuje Karlušić.

Povezane vijesti

• PULA ZA GUINNESSA: U Areni najveći ljudski svjetlosni znak
• Tamara Obrovac na Kaštelu promovirala novi album
• Jedinstvena vizualna atrakcija - 360° 3D mapping na Forumu