Današnji roditelji trebali bi biti više prisutni u životima svoje djece te više angažirani u pogledu davanja sebe djeci na raspolaganje. Što bi to točno trebalo pretpostavljati, kako bi se to roditelji trebali ponašati, pokušat ću odgovoriti u ovom tekstu posvećenom temi angažiranog i prisutnog roditeljstva. Za početak moram napomenuti da o roditeljstvu pišem s profesionalne strane, kao psiholog koji radi u vrtiću i vidi, čuje sve ono što muči današnje roditelje, posljedično i njihovu djecu. Isto tako roditeljstvu pristupam i s osobne strane budući da sam otac petoro djece, dvije djevojčice i tri dječaka, te mi se ove dvije uloge, profesionalna i osobna, često isprepliću.

Sada će sigurno netko od čitatelja pretpostaviti da je meni lako govoriti o ovim stvarima s obzirom na fakultet i edukacije koje sam prošao te skoro 10-godišnje iskustvo rada u vrtiću. Tu mi u pomoć dolazi jedna narodna poslovica koja kaže da su u postolara često poderane cipele, odnosno da biti psiholog koji svakodnevno radi s djecom ne znači automatski biti i savršen roditelj. Nipošto. Na svojim predavanjima često kažem da nisam ni po čemu bio bolji materijal za roditelja od svih ostalih, odgojila me samohrana majka.

Roditelj i stručnjak

Često sam svjedok primjedbi upućenih profesijama koje se bave odgajanjem djece, da nisi pravi stručnjak (psiholog, pedagog, odgojitelj) ako kod kuće nisi savršen roditelj i ako ti djeca nisu dovedena u red. Je li uopće legitimno očekivati od drugih da budu savršeni u onom o čemu podučavaju da bi ih tek onda poslušali? Hoćemo li poslušati savjet odgojiteljice čija djeca imaju neke probleme? Može li netko biti dobar psiholog ako povremeno zapadne u depresiju ili se loše nosi s nekom životnom situacijom? Govori li to o njemu da je samo čovjek ili da je loš stručnjak? Ovisi o našim očekivanjima.

Očekivanja puno lakše postavljamo drugima, nego što ih postavljamo sebi. Prvo, od drugih očekujemo da se promijene kako bismo mi tek ozbiljno razmislili o promjeni. Takvi smo često i u odnosima s djecom. Zaboravljamo ono što je Mahatma Gandhi rekao, da mi budemo promjena koju želimo vidjeti u drugima. Nemojte propustiti priliku za koristan savjet neke osobe isključivo na temelju (ne)uspjeha u njihovom privatnom životu, jer ono što u očima drugoga izgleda kao neuspjeh, može biti zapravo velik uspjeh kada ste u tuđim cipelama.

Vrlo teško ćemo naučiti djecu da peru ruke prije jela ako ih mi ne peremo. Ako od njih zahtijevamo ono što mi sami ne radimo. Mene osobno često smeta kada roditelji dođu u vrtić i zahtijevaju od djece da kažu odgojitelju "dobro jutro", a da pri tome ni sami ne kažu "dobro jutro". Još jedna stvar u kojoj roditelji griješe je da djeci nude izbor koji nakon toga ne uvažavaju. Recimo, pitaju dijete kada dođu po njega u vrtić: "Jesi li gladan?" Dijete na to kaže da nije, a roditelj kaže: "Uzeo sam ti kiflicu, ajde pojedi."

Što u ovoj situaciji poručujemo djetetu? Pitamo ga, očekujemo da izrazi svoj stav/mišljenje, a nakon toga ga ne poslušamo, nego radimo po svom. Nije problem ako se to rijetko dogodi, problem je kada su ovakve situacije učestale, gotovo svakodnevne. Savjet roditeljima u svim takvim situacijama je uvijek isti - ponudite djeci izbor s kojim ste i vi ok. To je kao da vas šef na poslu pita što želite i onda on napravi po svom. Kako biste se vi osjećali u toj situaciji? Kako biste se osjećali kada bi vas šef tako tretirao?

Rastimo zajedno

Nemojte nuditi izbor s kojim se vi ne slažete očekujući da će djeca pročitati vaše misli. Nema čitanja misli, mada mi to često očekujemo od djece i supružnika. Čak ako bi se misli i mogle čitati, druga osoba koja čita vaše misli uvijek ima izbor - poslušati signal koji šaljete ili ga ignorirati. To je njihova odgovornost i mi s tim trebamo biti ok.

Evo nekoliko savjeta kako roditelji mogu produbiti svoj odnos s djecom, uzetih iz priručnika "Rastimo zajedno", koji je napisan u sklopu radionica za roditelje koje provodim u svom vrtiću. Radi se o četiri stupa roditeljstva koja su osnova svakog kvalitetnog roditeljstva.

Prvi stup je brižno roditeljstvo - ono odgovara na djetetovu potrebu za ljubavlju, emocionalnom toplinom, sigurnošću, pripadanjem i prihvaćanjem. Dijete treba u roditelju imati sigurnu luku iz koje može istraživati svijet i sigurno se vratiti nazad. Ovaj stup od roditelja zahtijeva osjetljivost na poruke djeteta i primjereno odgovaranje na njih, pokazivanje topline, ljubavi, utjehe i zaštite. Bitno je održavati emocionalno pozitivno okruženje u kojem se dijete osjeća sigurno.

Drugi stup je struktura i vođenje - koji odgovaraju na djetetovu potrebu da bude sigurno, da ima predvidljivu okolinu i da se osjeća kompetentno. Strukturiran prostor je onaj u kojem je dijete zaštićeno od opasnosti koje ga mogu ugrožavati kako u vlastitom domu tako i izvan njega. Djeca vole rutinu, svakodnevni ritam kojeg se ne moramo držati kruto kao u vojsci, ali o kojem ipak vodimo računa. Ta fleksibilnost u rasporedu biva sve bitnija kako dijete odrasta. Ovaj stup se također odnosi na granice prihvatljivog i neprihvatljivog ponašanja te jasno izražavanje očekivanja i objašnjavanje zahtjeva. Dijete od roditelja uči i razvija vlastite moralne vrijednosti, načine rješavanja sukoba i prosocijalna ponašanja.

Treći stup je uvažavanje djeteta kao osobe - koji odgovara na potrebu i pravo djeteta da ga se vidi, čuje i poštuje kao osobu s vlastitim shvaćanjima, idejama i ljudskim dostojanstvom. To podrazumijeva posvećivanje vremena i pažnje te pokazivanje interesa za svakodnevne aktivnosti i iskustva djeteta, kako bi roditelj mogao znati što dijete (ne) voli raditi, kako se osjeća, što ga brine, plaši ili veseli. Uvažavanje djeteta kao osobe ne znači odobravanje svih djetetovih želja, već prepoznavanje, prihvaćanje i uzimanje za ozbiljno toga kako dijete doživljava sebe i neku situaciju.

Djetetova autonomija

Četvrti stup je osnaživanje djeteta - on odgovara na djetetovu potrebu za osjećajem osobne kontrole, kompetentnosti i sposobnosti utjecaja na druge ljude i svijet oko sebe. To je roditeljska potpora razvoju djetetove autonomije. Bitno je ne ometati dijete u razvoju preuzimanja inicijative, kada se roditelj treba maknuti iz prvog plana i slijediti djetetov interes, pridružujući se nekoj aktivnosti koju dijete vodi, kao pasivan suigrač. Roditelj dopušta djetetu da kreira pravila igre, odgovara na postavljena pitanja i omogućuje djetetu da doživi uspjeh ili mu pomaže nositi se s neuspjehom.

"Svaki otac treba imati na pameti da jednog dana njegovo dijete neće pratiti njegove savjete, već njegov primjer." (Charles Kettering)

Povezane vijesti

• Sukobi su sastavni dio života, a dijete, odgojeno bez batina, postat će građanin koji će znati rješavati sukobe bez batina
• Kako ostati razumni: 4 najbolje čuvane tajne roditelja tvrdoglave djece!
• Zašto ih baš nikada ne smijete ostaviti bez nadzora?