PIŠE PATRICIJA SOFTIĆ
Zločin s ukorom
U svibnju 2017. Pulu i cijelu regiju potresao je zločin kakav se ne pamti još od zvjerskog, hladnokrvnog ubojstva pet članova obitelji Voškion u studenom 2007. U uvali Mandrač, u plićaku, pronađeno je beživotno tijelo trogodišnjeg Denisa Pašića čiji je nestanak 24. svibnja oko ponoći prijavila majka, Chiara Pašić, rođena Rojnić.
Iako nije bilo vidljivih znakova zlostavljanja ili traume, jer je Denis ugušen, prizor na to maleno beživotno tijelo koje leluja na laganim valovima niti najiskusnije policajce nije mogao ostaviti hladne glave. Nitko nije mogao ostati ravnodušan na ovaj slučaj. Na Facebook profilu monstruozne majke odmah su se naredali svakakvi komentari, kao i ispod vijesti koje su tih dana preplavile medijski prostor. Narednih gotovo godinu dana slučaj je bio neprestano pod lupom novinara i javnosti, a grozni su se detalji iz pozadine ove priče vrlo brzo doznali, jer su svi koji su odjednom nešto znali imali potrebu to i reći. Najčešće oni koji su barem jednom kontaktirali s Chiarom Pašić. Svi su željeli neko logično objašnjenje, ali njega nema. Ili nam je jednostavno teško prihvatiti da je Chiara žena s teškom psihopatologijom ličnosti još od mlađih dana, kako su svjedočili psihijatri.
Kako majka uopće može ubiti svoje vlastito dijete? Nije prva. Nažalost. Činile su to i majke u stanju postporođajne ili nečim drugim uzrokovane depresije, u rastresenom stanju uslijed teških razvoda, pa i u stanju teške opijenosti alkoholom ili drogama. Chiara je u teškom stanju psihičke rastrojenosti odradila svoje suđenje i dobila maksimalnu kaznu zatvora u trajanju od 33 godine. Ali ona nije jedina počinila taj zločin. Njena još uvijek maloljetna suučesnica može prema našem zakonu dobiti samo tri godine u Odgojnom zavodu uz pojačane mjere odgoja i psihosocijalni tretman. Što će biti s njom kada postane punoljetna i izađe iz državnog sustava, teško je uopće nagađati.
U slučaju Chiare Pašić nije bilo tako. Upravo suprotno, bilo je jako lako nagađati. Pulski Centar za socijalnu skrb branio se time da je Chiara s Denisom došla u Pulu iz Bosne tek mjesec ili dva prije no što je počinila ovaj zločin. No, da su samo poslušali dojave i zavirili u njen predmet, štošta bi ih moglo potaknuti barem na oprez i nadzor.
Pobjegla je od muža koji ju je navodno tukao i zbog nasilničkog ponašanja završio u zatvoru. Ni njegovu obitelj nitko od nadležnih nije želio na vrijeme slušati o promiskuitetnom i problematičnom ponašanju majke malog Denisa. Susjedi Chiare Pašić na Punti sve su znali, vidjeli i čuli, ali "nisu se htjeli miješati u obiteljske odnose". Mnogi ljudi koji nisu ni znali tko je Chiara i dan danas ne mogu izaći u park da ga se ne sjete, i dan danas zaplaču i izbjegavaju gledati prema Mandraču. Oni i danas na duši nose tugu. Žalosno je, pak, što oni koji jesu znali i mogli su nešto učiniti sasvim normalno nastavljaju živjeti svoje živote bez ikakve kazne i bez imalo grižnje savjesti.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
