U prostoru Pulske filmske tvornice prikazan je kultni talijanski film "Il posto" ("Zaposlenje"). Uvodnu je i završnu riječ održao voditelj Pulske Filmske Tvornice Marko Zdravković-Kunac. U samoj je uvodnoj riječi napomenuo de je ovaj film toliko bitan za povijest filmske industrije da su i sami Talijani izjavili kako spada u "nacionalno talijansko blago". Da je uistinu zanimljiv, ali prije svega, poučan, govori činjenica da se rasprava nakon filma protegla do sitnih noćnih sati.

Režiju filma potpisuje redatelj Ermanno Olmi (Bergamo, 1931.) Talijanski je redatelj i scenarist filmsku karijeru započeo radeći kao činovnik u elektrani Edison-Volta koja je sponzorirala filmske i kazališne projekte. Kroz sedam godina za tvrtku je snimio mnoge dokumentarne filmove postavši i odgovornim za tamošnji filmski odjel. Zadnji film koji je snimio za njih bio je ujedno i njegov prvi igrani film "Il tempo si è fermato" (1958).

Nakon uspjeha toga filma Olmi je otišao u Milano i tamo suosnovao neovisnu filmsku kompaniju "Twenty Four Horses" za koju je snimio poluautobiografski igrani film "Il posto" (1961). Uslijedili su "Zaručnici" (1963.) i "Došao je čovjek" (1965.), biografija pape Ivana XXIII koja se pokazala kao komercijalno neuspješna. Nakon toga posvetio se TV filmovima, vrativši se na veliko platno tek 1978. filmom "Stablo za klompe" koji je osvojio Zlatnu palmu u Cannesu 1978. i smatra se njegovim najboljim filmom.

Njegova je karakteristika rad s glumcima amaterima i snimanje na autentičnim lokacijama, a često se služi dugim kadrovima prikazujući živote običnih ljudi.

Upravo se ti karakteristični elementi Olmijeva rada ističu u ovom crno-bijelom filmu. Naime, riječ je naivnom i plahom (ali istovremeno inteligentnom i radišnom) mladiću u nastojanju da pomogne svojoj ruralnoj obitelji. Budući da su zapali u financijske probleme, nije bilo moguće imati dvoje školaraca u istom kućanstvu.

Stoga, stariji sin Domenico Cantoni (Sandro Panseri) prekida redovno školovanje i pokušava se zaposliti u velikoj milanskoj korporaciji. Pri tom prolazi niz bizarnih ispita, a nakon što dobije posao, mora trpiti niz poniženja i napredovati tek nakon što bolje radno mjesto isprazni smrt kolege. Između ostalog, upoznaje i zaljubljuje se u kolegicu Antoniettu Masetti (Loredana Detto), a njihov odnos ostaje nedorečen.

Uočljivo je kako je redatelj inzistirao na realizmu neprofesionalnih glumaca dok prikazuje društvene promjene i dehumanizirajuće djelovanje poslovnih metoda te modernih tehnologija usred talijanskog gospodarskog procvata 60-ih godina prošloga stoljeća.

U filmskoj raspravi gledatelji i voditelj su zaključili kako su se slične (ako ne i iste) situacije događale u bivšoj Jugoslaviji. Naime, nakon Drugog svjetskog rata dolazi do tehnološkog, gospodarskog ali ekonomskog razvitka koje je svatko promatrao vlastitim očima. Dok su neki te promjene uzimali zdravo za gotovo, drugi su te iste promjene promatrali krupnim (plahim?) očima Domenica Cantonia, očima koje su istovremeno pokazivale nepovjerenje ali i ustrajnost i hrabrost suočavanja sa svime pa čak i sa "raširenim raljama velikoga grada" koji "guta" ruralne mladiće.

Povezane vijesti

• Pletikos, Korovljev i Čučić vode filmske radionice
• Tomislav Fiket u Pulskoj filmskoj tvornici
• Ciociara u Pulskoj filmskoj tvornici