Četvrti dugometražni igrani film francuske redateljice Justine Triet, »Anatomija pada« psihološki je triler, ali i istovremeno intrigantna sudska drama koja u dva i pol sata trajanja postavlja brojna pitanja, daje isto tako brojne odgovore, ali možda ne i onaj krajnji, definitivni, što je i posebnost ovoga ostvarenja.

Film je u nedjelju prikazan u kinu Valli, a publike je s velikim interesom popratila to djelo koje je nominirano za Oscara u pet kategorija: za najbolji film, režiju, originalni scenarij, montažu i glavnu žensku ulogu.

Film je dobio i Zlatnu palmu sa zadnjeg Cannesa. Glavna junakinja, za koju je teško reći kakva je u biti, je li je skroz pozitivan ili negativan lik ili pak ni posve pozitivna niti posve negativna, je njemačka spisateljica Sandra (Sandra Hüller) koja živi u francuskim Alpama, u udaljenom mjestu bez sadržaja, susjeda i kontakata sa suprugom Samuelom i skoro sasvim slijepim sinom, 11-godišnjim Danielom. Potonji je gotovo u potpunosti izgubio vid u nesreći u dobi od četiri godine, te ima vjernog psa koji mu je praktički sve, od iznimne pomoći.

Kada Samuela jednoga dana pronađu mrtvoga u snijegu ispred kuće, Sandra postaje glavna osumnjičenica. Je li je to bio pad, slučajan pad jer je Samuel renovirao kuću, namjeran pad, budući da mu je spisateljska karijera bila u krizi, uz to niti financije nisu bile najsjajnije, a i brak se raspadao, ili ga je pak netko bacio? Tko i zašto? Kuća je udaljena, nema susjeda, neprijatelja, žive dosta povučeno, udaljeni od svih i od svega. Glavna osumnjičenica je Sandra. Posebice jer im brak već dugo ne funkcionira.

I tada kreće, na realističan način, seciranje »anatomije« pada, zašto je i kako do toga došlo, kao i »seciranje« braka, neuspjeha, gdje gledatelj nikada ne dobije uvid u potpunu figuru Sandre, ne može sa stopostotnom sigurnošću uvidjeti kakva je ona, iako može (po)vjerovati u njezinu nevinost.

A pitanja se nižu. I sudnica postaje svojevrsna pozornica za katarzu, za poniranje, te ponovno seciranje, najdubljih slojeva duše, sve to učinjeno na gotovo pa dokumentaristički način, minimalističkim redateljskim intervencijama, što ne ostavlja gledatelje, tijekom dva i pol sata trajanja, ravnodušnim.

Sandra tijekom suđenja - ona je Njemica i njemački joj je materinji jezik - ima i jezičnu barijeru, jer ne govori tako dobro francuski, gledatelji saznaju da je varala muža, što mu je ranije i priznala, a za recentniji preljub mu nije priznala, a i biseksualka je.

Na početku filma kod nje dolazi studentica intervjuirati je, kao spisateljicu, za neki studijski projekt. Samuel je u kući, ali očito ne podržava taj posjet jer s tavana pušta »do daske« glazbu, instrumentalnu obradu djela 50 Centa. I već se tu naslućuje da nešto ne štima, da brak puca… I sve je to anatomija, braka, života, pada i smrti.

Povezane vijesti

• Marijan Rotar je bio čaroban,lucidan i apsolutno nezaustavljiv
• Umjesto na Kaštelu, projekcija u kinu
• Neizostavno druženje s Godardom i francuskim klasicima