Lišće je jedino što prekriva jesenske ulice japanskih gradova. Na ulicama Tokija, Kjota, Hirošime, Nare i drugih gradova i gradića nema ni jednog papirića, ni jednog otpatka bilo koje vrste, ali nema niti kanti za smeće. Konačno nalazim jedan opušak - nakon desetak dana, i to u Tokiju, gradu s 34 milijuna stanovnika. Ljudi su tu disciplinirani, organizirani i radišni, distancirani, ali i pristojni te spremni pomoći zalutalom turistu, u skladu s tipičnom azijskom skuliranošću koja je prisutna na Bliskom i Dalekom istoku, iako u različitim verzijama.

Japan ipak potpuno strši iznad svih tih predodžbi o Aziji. Jednostavno je teško pojmiti koliko je različit, čak i za nekoga tko je imao direktnih dodira s azijskom kulturom. Umjesto šume kafića, u kvartu Ikekuburo, gdje se nalazi druga najprometnija željeznička stanica na svijetu, igra se Pačinko, omiljena igra na sreću, japanska verzija Jednorukog Jacka. Na ulicama se može pušiti, ali samo u za to ograđenim prostorima. Oko 21 sat nabujala rijeka mahom birokrata i poduzetnika, koji tek sada završavaju s poslom, kreće prema stanici. Sve je užurbano, ali ne i kaotično u ovoj urbanoj džungli neona i svjetala koja podsjeća na zabavni park, ali u jednoj ekstremnoj, gigantskoj verziji. Sve blješti i čuje se muzika koja trešti, no koja se ipak gubi već nakon nekoliko zgrada. Do hotela u kojem smo smješteni dopire tek truckanje brzih vlakova s obližnjih tračnica. 

Superbrzi vlak

Tokio je preveliki zalogaj za putnika da ga obiđe u nekoliko dana, čak i kada se radi o revnosno posloženom programu od jutra do nakon zalaska sunca. No, ima dovoljno toga za vidjeti već samo se šećući ili vozeći gradom. Kao prvo odredište savršen se pokazao 44. kat upravne zgrade grada s kojeg se pogled pruža sve do planine Fuji. U šumi stakla i betona u oči upada prava šuma, odnosno prostrani park u kojem se nalazi svetište Meidži Džingu. Oaza je to zelenila u ovoj urbanoj džungli i nije jedina.

Uz velebnu dvoranu, poznatu u svijetu kao Tokyo Dome, nalazi se Vrt Koišikava Korakuen. Meni osobno jedan od najljepših, možda čak i najljepši park na svijetu, u koji smo stigli kada je sunce već bilo u silaznoj putanji, a grad su se spremali prekriti oblaci. Predivna atmosfera u parku u čijoj se sredini nalazi jezero koje okružuje šetnica. Savršeno, mirno mjesto za opuštanje. Tim više što smo ga posjetili nakon što smo obišli hram Senso Dži do kojeg se dolazi ulicom u kojoj se nalazi više od 80 trgovina smještenih u paviljonima, i to je samo glavna ulica. U sporedne dobivamo preporuku da ne ulazimo da se ne izgubimo, tim više jer je sve prepuno ljudi. Prepun je i Ginza, srce trgovačke i ugostiteljske ponude Tokija, prostrani kvart poznat po skupoći u kojem se sa zgrada nimalo nenametljivo kočopere logotipovi najpoznatijih svjetskih brandova, a tu se nalazi i najvažnije tokijsko kabuki kazalište.

Tokio je u svakom slučaju impresivan, ali je i tek početak našeg putovanja (pa i kraj s obzirom da smo se vratili u njega), no i izvan Tokija ima puno toga za vidjeti. Superbrzi Šinkansen vlak više od 600 kilometara od Tokija do Kanazave prevaljuje za tri sata. Novi vlak koji je u završnoj fazi testiranja takvu će udaljenost prevaljivati za nešto više od sat vremena. Skoro cijeli taj put gradovi se vezuju jedan uz drugoga, samo jedan urbani niz nastavlja se na drugi.

U Kanazavi se između ostalog nalazi jedan lijep park s najstarijom fontanom u Japanu, kao i jedan dvorac, no moje oduševljenje izaziva ribarnica na kojoj se ne prodaju samo morski plodovi. Nešto poput minijaturne dalekoistočne verzije bliskoistočnih bazara.

Stil (ne)komunikacije

Riba je inače važna u japanskoj prehrani. Ima je pohane, ali specijalitet je ipak ona sirova, u kombinaciji s rižom poznata kao suši. Imaju dobrih juha i jedu puno povrća, ali hrana definitivno nije nešto što će mi nedostajati iz Japana (zajedno sa sladunjavim mirisima iz restorana koji su me pratili u mojim ranojutarnjim šetnjama). Prednost joj je što je lagana i ne pada na želudac tako da je bez većih posljedica mogu jesti oni koji imaju problema s probavom.

Nedostajat će mi zato njihov stil komunikacije. Njihovo nepoznavanje engleskog je legendarno, kao i malobrojnost natpisa na nekom od indoeuropskih jezika u trgovinama, restoranima ili željezničkim stanicama, ali uskoro postaje nevjerojatno očito koliko toga se može riješiti klimanjem glavom i osmijehom, uz minimum komunikacije, verbalne ili neverbalne. Ono što se nekom izvana čini kao japanska distanciranost zapravo se može protumačiti kao potreba da se sačuva neki osobni krug, onaj minimum vode u kanalu oko dvorca privatnosti. To postaje pogotovo jasno kada shvatite da unatoč gužvama na nogostupima prenapučenih gradova nema sudaranja pa se čini da Japanci kao da imaju neki svoj unutrašnji radar.

Iako na prvi pogled Japan djeluje kao povezana, stisnuta urbana masa, nije ovdje sve "mramor, kamen i željezo". Ima ovdje nevjerojatno pitomih, malih mjesta, daleko od vrevi metropolisa.

Do Hirošime se tako vozimo kroz planine čije jesenske boje oduzimaju dah. Ima puno tunela i rijeka kojima ova zemlja obiluje. Zelene nijanse borova miješaju se s crvenkasto-smeđim varijantama koje ponekad prelaze u zagasito narančastu. Ne znam točno o kojoj vrsti drveća se radi, ali najvažnije je da konačno prolazimo kroz predio u kojem ne dominiraju urbane strukture nego čista priroda, uz pokoje selo ili gradić.

Zastajemo u Takajami, gradu od 80-ak tisuća stanovnika, koji izgleda kao jedna beskrajna periferija. U njemu posjećujemo muzej gejši i uživamo u staroj japanskoj arhitekturi, nespremni na činjenicu da moramo provesti dugo vremena u jednom hramu, ili je tako nešto, u kojem su prozori i vrata otvoreni dok hodamo bosi, a vani je sedam stupnjeva. Prehlada mi ne gine i brzo me sustiže, pa ipak iduće jutro uživam šetati predgrađem pitome i mirne Takajame, u zoru ispunjenu ledenim zrakom koji struji s obližnjih planina.

Visoki Hrvati

Grad je miran ujutro, kao i navečer, daleko od one urbane spektakularnosti kakva nas je zaslijepila u Tokiju. Nakon prve jutarnje šetnje koju odrađujem sam, pridružujem se grupi te odlazimo na jutarnju tržnicu. Tu našoj vodičkinji objašnjavamo da one karakteristične šlape koje se ovdje nose u Hrvatskoj zovemo japankama. Njen izraz čuđenja je neprocjenjiv.

Japan je drukčiji pa opet ima toga što nas povezuje osim spomenutih šlapa, primjerice haiku poezija koja je u Hrvatskoj omiljena ili studij japanistike u Puli, što sve izaziva čuđenje kod naše simpatične i poduzetnevodičkinje. Na koncu joj samo još jedna stvar nije jasna.

- Jesu li svi Hrvati tako visoki?, pita me.

Konačno stižemo u Hirošimu, grad koji će uvijek biti poznat po atomskoj bombi bačenoj 6. kolovoza 1945. Nulta točka bila je kupola koja se i danas nalazi tamo, ostavljena netaknuta nakon eksplozije, a s druge strane rijeke je i memorijalni centar. No, Hirošima je i moderan grad okrenut sadašnjosti i budućnosti, pogotovo ako je suditi po arhitekturi. Tu je još jedna stvar, a to je, na moju totalnu nevjericu, Hirošima kola, lokalna varijanta osvježavajućeg pića koja zapravo podsjeća na gazirani čaj, s karamelom koja jedva nadjačava biljne okuse, no izvrsnog je okusa i nije preslatka. Uz nju odličnu pašu japanski kesteni i/ili kolači s kremom od kestena.

Hirošima kolu nalazim na otoku Mijadžima, deset minuta trajektom od hirošimske luke, gdje se nalazi gradić kojim slobodno šeću divlje srne. One su atrakcija otoka, uz plutajuća vrata na obali i hrama na brdu do kojeg vodi nekih 200 stepenica. Ima ovdje čudnih figura, poput malog Bude s velikim ušima kojem se možete izjadati i istresti sve što vam je na srcu i duši, ili tri metra visokog kipa kod kojeg u oči upada dugi nos. Ne, nije to japanska verzija Pinokija, nego nekakav čuvar putnika.

To sa srnama koje slobodno šeću gradom je zbilja malo teško pojmiti dok ih ne sretnete na ulici. Nisu opasne, ali nisu baš niti spremne na maženje, iako se neće previše buniti ako ne pretjerate. Isto tako, bez ustručavanja otet će vam hranu iz ruke ako ne pazite. I ima ih na stotine.

Srne jednako slobodno šeću i Narom, gdje se za njih mogu kupiti keksi na posebnim štandovima. Jedna od haiku pjesama kaže da "zalazak sunca u Nari ima okus pomikakija". Ne znam baš ima li takav okus, ali izgleda sasvim lijepo dok se sunce spušta iza parkova i hramova. (Napisao i snimio Mladen RADIĆ)

Povezane vijesti

• Japan: Devet mrtvih i stotine ranjenih nakon serije potresa
• Najmanje 41 žrtva subotnjeg potresa u Japanu
• U Japanu novi potres magnitude 6, nije pokrenuta uzbuna na tsunami