PIŠE MILAN PAVLOVIĆ
Informacija kao temeljna razina
Prije desetak godina, sjetit će se toga možda neki, nekom od urednika na jednom od hrvatskih medija sinula je sjajna ideja poslati svoje novinare da napravite anketu među građanima, ali i saborskim zastupnicima o tome znaju li što je to Tijelovo. Aktualna stvar jer radilo se o blagdanu koji se tek nešto prije toga našao upisan na kalendaru neradnih dana u Republici Hrvatskoj. Premda se pitanje u prvi mah činilo lakim, nije se baš takvim i pokazalo jer od anketiranih saborskih zastupnika na koncu je pronađen tek jedan jedini koji je znao točan i precizan odgovor. Ostali su, u maniri učenika kojeg je profesor iznenada izveo pred ploču na ispitivanje o gradivu o kojem nema blage veze, onako kako to uostalom političari često rade, svojim "šarmom" i nabadanjem pokušali koliko toliko izvući stvar.
Za utjehu političarima, čija je ruka u zraku za još jedan neradni dan, u odnosu na sve ostale stvari koje jednako (ne)informirani mogu izglasati tijekom svojih mandata, još i najmanje moguće zlo, jednako se neinformiranom i neupućenom po tom pitanju pokazala i njihova biračka baza. Pravi odgovor na anketno pitanje "Što je to Tijelovo", ukoliko me sjećanje dobro služi, ne samo da nisu znali slučajni prolaznici na središnjem zagrebačkom trgu već ni vjernici koje su nestašni novinari zaskočili prilikom izlaska iz obližnje katedrale.
Tako se jedan naoko banalan novinarski zadatak, pretvorio u svojevrsnu sociološku studiju i pokazao da od Hrvatskog sabora pa nadolje, ali i u obrnutom smjeru na toj društvenoj piramidi, razliku od sveupućenosti do neupućenosti često čini tek samo jedno, ali dobro i u pravo vrijeme postavljeno pitanje.
Svjedoci smo, nažalost, da to pitanje često ostaje neizgovoreno kad se na vagi nađu daleko važnije stvari od jednog neradnog dana. Jer pitanja su, kao što primjer pokazuje, često nezgodna. Za razliku od bikinija iz onog štosa, oni ne skrivaju već otkrivaju ono najvažnije. Neupućenost i neznanje. Stoga da bi čovjek mogao točno ili relevantno odgovoriti na postavljeno pitanje mora se prije svega informirati. Informacija, ne parcijalna ili manipulirana, ne prepričana ili prilagođena, već informacija s izvora, iz prve ruke, osnovna je razina. Kao u kompjutorskim igricama, dok ne savladate temeljnu razinu jednostavno ne možete dalje.
No život nije kompjuterska igrica pa mnogi previše lako preskaču tu osnovnu razinu i "igricu" umjesto na informaciji s izvora grade oko nekakve poluistine, manipulacije ili mantre koju je netko, najčešće netko tko mu je politički ili svjetonazorski prihvatljiv, usput medijski "posijao".
Ta pitanja su često ili najčešće važnija od onog o Tijelovu kojim su gurajući im "krušku pod njušku" novinari svojevremeno iznenadili saborske zastupnike i njihove birače. Tad je bilo malo rumenila u licu i nikom ništa, bilo pa prošlo. Nevažno je čak ni da li su nakon te male medijske diverzije posegnuli za knjigom i dopunili znanje. No važno je, izuzetno je važno, da i saborski zastupnici i njihovi birači znaju što piše primjerice u Istanbulskoj deklaraciji. I oni lijevi i oni desni. I liberalni i konzervativni. Jer tu se ne radi o jednom neradnom danom, već o temi koja je jednostavno previše važna da bi podnijela bilo čije šeretsko relativiziranje ili manipulaciju. Dakle svi na prvu razinu, tamo gdje se nalazi osnovna informacija. Pročitati, razmisliti, pokušati shvatiti, a nakon toga donositi stavove i zaključke. Bit i ljepota demokracije je što se ni nakon toga neće baš svi oko svega složiti, niti o istoj stvari isto misliti, no uz pravu informaciju bar pravi motivi, za zauzimanje jedne ili druge pozicije, više ne bi mogli biti skriveni.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
