Hrvati su jedan od mediteranskih naroda s najmanjim stupnjem samopouzdanja. K tome, vrlo su upitni i po pitanju zdravlja očiju. Sve se to da iščitati s društvenih mreža, što možda i nije toliko važno jer ipak je riječ o osobnom doživljaju svijeta oko sebe koje osim vas samih dominantno konzumiraju prijatelji, ali ipak postaje pomalo zabrinjavajuće kad to počnu činiti i formalni mediji koji bi ipak trebali odisati profesionalnošću.

Lignano Sabbiadoro / iStock

Razlog ovakve teze je u čitavom nizu tekstova ili fotovijesti kojima smo zasuti praktično od početka najznačajnijeg dijela turističke sezone.

Nesposobni vidjeti širu sliku, okruženje u kojem se turizam događa, potpuno smo ostali fascinirani dvjema, naizgled i ne toliko važnim pojedinostima: cijenama kuglice sladoleda i čaše piva. I to ne u nekim prosječnim situacijama, nego isključivo u ekstremnim slučajevima.

Stvorena je tako slika kako su u najznačajnijim hrvatskim turističkim sredinama cijene podivljale, kako je uobičajeno da je kuglica sladoleda svugdje tri i više eura. Baš kao što kriglu piva treba platiti najmanje pet eura.

Govorimo li o ljudima koji su eksponirali takve vijesti, i cijene koje dakako postoje, njihov je to odabir.

No uistinu je nevjerojatno da su ta dva pojma toliko zaokupila cjelokupnu javnost i medije da bi se vrlo brzo nakon toga počele kotrljati vijesti o propasti sezone i turizma. Nije to dakako ni najmanje benigno jer turizam čini čak 20 posto domaćeg gospodarstva, što bi značilo nemali udar na korisnike proračunskih sredstava.

Značilo bi to još jednu epizodu osiromašivanja nesagledivog mnoštva ljudi, kao i odustajanje od sufinanciranja čitavog niza projekata.

Zlatni pijesak

Da ne bismo i sami zapali u isprazne priče, u procjepe bez navođenja izvora informiranja, koje voli današnje digitalno doba, krenuli smo u usporedbu.

Najlogičniju i najbližu najsnažnijim područjima hrvatskog turizma – obali Jadrana s talijanske strane.

Jer nakon Kvarnera i Istre, komadića slovenskog mora dolazi – Italija.

U Monfalconeu smo se skinuli s autoceste da bismo laganom vožnjom stigli do najznačajnijeg ljetovališta Furlanija-Julijske krajine – Lignano Sabbiadora.

S obzirom na to da je nakon kamenite obale koja karakterizira pojas od Trsta do Monfalconea, riječ o nizinama koje su formirali riječni tokovi što se spuštaju s planinskih vrhova Italije i Austrije, riječ je i o nekad močvarnim područjima koje se ustrajnim radom, melioracijama i izgradnjom kanala za navodnjavanje, privelo jednoj sasvim ne samo prihvatljivijoj nego i vrlo korisnoj funkciji.

Kad je pak prije stotinjak godina krenuo razvoj turizma, nastao je Lignano Sabbiadoro. Gradić Lignano je dobio i svoj dodatak, u marketinškom smislu vrlo efektna naziva, koji je u doba silne ekspanzije turizma šezdesetih godina postao pravi hit.

Među turistima koji su stizali autocestom preko Tarvisija, dominirali su ljudi željni odmora i zabave iz Austrije i Bavarske. Danas su im se u velikom broju pridružili Poljaci, Česi i Slovaci tako da uz domaće talijanske turiste čine jedan sasvim zanimljivi presjek nekadašnjeg austrougarskog nacionalnog mozaika.

Austrougarski pristup

Ono što nas s »druge strane Jadrana« danas posebno čudi jedan je također austrougarski pristup korištenju plaža.

Kako smo i istaknuli, riječ je o golemim pješčanim plažama koje su u cijelosti prekrivene tipskim ležaljkama. Riječ je o modelu u kojem dva ležaja spaja nosač jednog suncobrana. OK, i na hrvatskim se plažama susrećemo s koncesijama i »okupacijama« od strane ležaljki, no u pravilu se ne bi smjelo zauzeti više od dvije trećine plaže.

Kad je riječ o kompleksu što spaja Lignano i Lido di Jesolo, četrdesetak kilometara obale, ležaljke su apsolutno dominantne.

Prostiru se u bezbrojnim redovima, na većim plažama ima ih više od deset, i za njih se dakako plaća naknada. Svakako, pristup pomorskom dobru otvoren je za sve posjetitelje, ali ako želite biti »šugamanaš«, odnosno individualac koji se ne želi pokoriti teroru ležaljki, vrlo ćete se brzo osjetiti – nižim bićem.

Ljudima sa šugamanima ostavljen je tek iznimno uski pojas uz samo more tako da će vas, čak i da se uspijete ispružiti, vrlo brzo oplahnjivati smijesa mora i pijeska. Što ni u kojem slučaju nije ugodno, a još manje lijepo.

Za jedno »bacanje« u more još nekako, no kanite li ljetovati sedam dana, vrlo ćete se brzo obratiti nekoj od recepcija što se nalaze na ulascima prema plaži i zatražiti svoju ležaljku.

Nasmijana, vrlo profesionalna i nadasve ljubazna recepcionerka za to će vas zatražiti 25 eura po danu, uz napomenu da tjedan iznajmljivanja stoji oko 150 eura, ovisno o tome za koji se red odlučite. Za nas navikle osvajati plaže kako nam se prohtije, jedna takva slika je poprilično deprimirajuća: more istih ležaljki, nanizanih kao u nekom SF filmu i na njima ljudi koji ne znaju što bi sami sa sobom.

K tome, nismo uočili nijedan par koji je sa sobom donio bilo što osim voća. Nema onog s naših plaža tako poznatog "štak" zvuka otvaranja limenke piva ili mljackanja nekog bogato strukturiranog sendviča.

O, ne, učinite li to opet ćete se, kao što se to događa šugamanašima, osjećati kao niže biće. Ako ste u redovima bliskim samom ulasku u more, svako malo ispred vas prolazi rikša s osvježavajućim napicima i sladoledima.

Dakako da ničeg nema što bi bilo jeftinije od tri eura, možda samo manje količine "granatine", voćnih sirupa pomiješanih sa sitno mljevenim ledom koje su 2,5 eura.

Probudi li se u vama glad, tost je dobro rješenje. Cijena? Simboličnih sedam eura.

Ako je glad jača, tu je hamburger. Za 15 eura uz njega ćete dobiti i pomfrit.

Povezane vijesti

• Hrvatska Nijemcima u top 5 destinacija
• T. Cook: Hrvatska među popularnim destinacijama
• Premali broj hotela usporava rast turizma