Pulska stomatologinja 43-godišnja Sanda Merkler prije desetak dana bila je na minus 27 stupnjeva na suncu, na samom vrhu McKinely, na planini Denali na Aljasci, a samo nekoliko dana nakon toga o tome smo razgovarali u hladu na plus 27 Celzijevih. Vjetrić na Bunarini je pirkao i bilo je koliko-toliko podnošljivo, objema. Meni kojoj ne podnosim vrućinu i Sandi koja se, iako u top formi, mora još aklimatizirati jer je prije nekoliko dana bila u sasvim nekoj drugoj vremenskoj zoni, na snijegu i okružena ledom.

Tu je i jet leg, koji se, doduše, na njoj nimalo ne vidi. Svježa je, nasmiješena, iznimno zadovoljna. Ne osvaja se svaki dan najviši vrh Sjeverne Amerike, jedan od najvećih planinarskih izazova na svijetu.

Na poduhvat se uputila kao jedina žena s međunarodnom ekspedicijom od osam članova od kojih su se četvero već popeli na Everest. Bili su tu dva hrvatska osvajača Everesta Mario Celinić i Den Eror te poznati putopisac i prvi Hrvat na Južnom polu Davor Rostuhar, uz Nepalca koji je osam puta bio na Everestu i vođu ekspedicije Franju Kmeta. Dio je to Seven Summit Chalengea, poduhvata među planinarima poznatog kao "Izazov sedam vrhova", a cilj je ispenjati najviše vrhove na svih sedam kontinenata.

- To je do sada u Hrvatskoj napravio samo Stipe Božić. Ni jedan muškarac ni žena poslije njega. Mi smo prvi koji smo krenuli osvajati tih sedam vrhova, ali tek smo na pola puta, priča Sanda o skupini različitih karaktera od kojih svaki ima pojedinačnu želju osvojiti najviši vrh svakog kontinenta. I ona je među njima. Prava ledena kraljica. Već je osvojila četiri: afrički Kilimandžaro (5.895 metara), europski vrh Elbrus (5.642), južnoameričku Aconcaguu (6.962), da bi prošlog tjedna kvačicu stavila na još jedan kontinent. Emocije su itekako jake.

Šatorčić za odmor

- Planina je bila iznimno surova i tehnički zahtjevna. Cilj je bio popeti se na vrh Denalija koji je visok 6.192 metra. Na tim visinama već je jako malo kisika i velika je opasnost od visinske bolesti pa se mora jako paziti na aklimatizaciju. Uz to, išli smo bez profesionalnih vodiča, specijaliziranih samo na tu planinu. Sve je bilo na nama. Tako smo na početku morali jako dobro izračunati koliko nam hrane treba, koliko goriva, odnosno kerozina za topljenje snijega jer vode nema, priča Sanda kako je sve moralo biti razrađeno do najmanjeg detalja o poduhvatu koji ne trpi ni najmanje greške.

Svaka malo krivo iskalkulirana sitnica može biti fatalna, objašnjava. Potrepštine su morali ponijeti za 21 dan, iako su procijenili da bi poduhvat mogao trajati između 15 i 17 dana, a završili su 16. dana. Ukupna planinska ruta bila je dugačka 50 kilometara i 4.000 metara visinske razlike od kojih je svakih prijeđenih 100 metara poduhvat, veli Sanda koja je na svojih gracilnih 57 kilograma nosila i 50 kilograma tereta. Sizifovski poduhvat, komentiram. Smije se i odgovara da se grupa interno nazivala "Sizif".

Jedina žena među iskusnom ekipom

Pola je tereta imala raspoređeno u ruksaku, pola u sanjkama koje su vukli do sredine planine gdje je uspon blaži, a opet opasan jer ima jako puno ledenjačkih pukotina. U tom trenutku zastaje. Izraz lica lagano "sleđen" dok se prisjeća nezgode koja se dogodila na povratku pri samom kraju, samo četiri sata od završetka rute.

- Kako je sve snježno, ravno i valovito, u tom urezu se može pretpostaviti da je pukotina koja se nije vidjela jer je napadao snijeg. U jednom sam trenutku zagazila i propala dole. Vrisnula sam iz petnih žila, a kako smo u navezu, svi su se bacili na jednu stranu i zaustavili konop. Ja sam visjela na konopu nad bezdanom i vrištala toliko da dva dana poslije toga nisam imala glasa. Strašno nešto. Bilo je to mojih 15 najgorih minuta u životu. Slavim novi rođendan i još uvijek razmišljam hoću li opet ići", priča te se prisjeća stanja šoka od 40 minuta nakon nezgode.

Dnevno su hodali i penjali između 7 i 10 sati, dok je uspon na vrh potrajao čak 15 sati

Kao jedina žena kaže da je bila ravnopravna ostatku muške ekipe, osim što su joj na nekoliko težih dionica pomogli i rasteretili je težine. "Vladao je timski duh i međusobno smo se maksimalno pazili i pomagali, koliko smo mogli. Ako je nekome jedan dan bilo lošije, napravili bismo šator, kuhali vodu", priča sada već s toliko strasti da pomišljam da će, unatoč malo prije izrečenim nedoumicama, sigurno ipak nastaviti svoj put u najviše planine.

Dnevni ritam hodanja i penjanja trajao je između 7 i 10 sati, dok je uspon na sami vrh potrajao čak 15 sati. Šator bi podigli na par predviđenih pozicija za kamp koje su najsigurnije zbog pukotina i opasnosti od lavina. "Kada se dođe u kamp, prvo se ispita teren, slažu se šatori i uvijek je netko zadužen da grabi snijeg, kuha vodu jer treba više od sat vremena da se za svakoga napravi litra prokuhane vode. Jako smo morali paziti na kerozin i pratiti njegovu potrošnju. Kada bismo pojeli, svatko bi išao u svoj šator na spavanje, čega zapravo i nije bilo radi bijelih noći i jakog dnevnog svjetla, gdje si po cijeli dan morao nositi sunčane naočale, ali i konstantnog adrenalina pomiješanog s umorom. U 8 sati navečer bi preko radio prijemnika slušali vremensku prognozu i planirali sljedeći dan. Vrijeme nas je pratilo i imali smo dosta sreće. Imali smo samo par oluja, no budući da je ta planina posebno poznata po blizardima uslijed kojih se po 5-6 dana ne može izaći iz šatora, mi smo prošli fantastično. Eto, jedne nam je noći napadalo više od pola metra snijega", prisjeća se.

Cilj je bio popeti se na vrh Denalija, visok 6.192 metra. Na tim visinama već je jako malo kisika i velika je opasnost od visinske bolesti

Na upit vide li se posljedice klimatskih promjena, kaže da je već to vidjela na Kilimandžaru, gdje se ledena kapa smanjila, ali vidljivo je, nažalost, i na svim ostalim rutama.

Težak je to poduhvat, fizički i psihički. Za takvu ekspediciju pripreme traju najmanje šest i više mjeseci. "Teško je psihički izdržati te nelagode jer gdjegod se okreneš, sve je grozno", veli i pričamo da je taj poduhvat zapravo pomicanje vlastitih granica.

Zapravo ti tamo osvajaš sebe i boriš se sa samim sobom

- Budeš toliko jadan, bude ti hladno, neugodno, bolno, usne ti krvare, teško je, primjerice, i obaviti nuždu. I tada u tom trenutku shvatiš kako uzimamo stvari za gotovo te povratkom u svakodnevicu budeš zahvalan na svemu. Zapravo ti tamo osvajaš sebe i boriš se sa samim sobom. Učiš prihvaćati stvari nad kojima nemaš kontrolu, što je jako teško. Učiš tolerirati sve situacije koje su inače izvan zone komfora. To je baš fizička patnja, glad, bol, nelagoda, hladnoća i, ako uspiješ to ishendlati, to te ojača i pomakneš svoje granice, što kasnije možeš vješto iskoristiti u svakodnevnom životu. Stvarno otvrdneš. Neke stvari koje su ti prije bila drama, sada su mačji kašalj kada se sjetiš onih situacija, veli i zaključuje da se, otkad se bavi osvajanjem vrhova, lakše nosi sa svakodnevnicom.

Hladnoća nagriza kožu

Zapravo je oduvijek u njoj bila ta energija, adrenalin i ljubav prema prirodi i aktivnostima u njoj. Prije visokogorstva i alpinizma bavila se hickingom, vozila bicikl. I onda se 2018. dogodio odlazak u Nepal, na Everest Base Camp Track, gdje se pješačilo do baznog kampa Everesta. "Kada tamo prolaziš, vidiš te predivne, spektakularne prizore jedne od najljepših planina. I tada sam shvatila da bih više voljela boraviti u takvim okruženjima pa sam po povratku upisala tečajeve planinarstva, visokogorstva te na izletima upoznala ljude sličnih afiniteta i sama si spontano počela zadavati zadatke", prisjeća se.

I krenula je "udarnički" u osvajanje visina - 2019. Kilimandžaro i već iste godine Elbrus. A onda je doznala za Sevet Summit Challenge i osvojila Južnu Ameriku. Pandemija je zaustavila osvajanje vrhova, ali nije treninge. U stalnom je treningu. Cijelo je vrijeme u pripremama, a zadnja tri mjeseca fokus je bio samo na tome. Dan se svodio na posao u privatnoj stomatološkoj ordinaciji, nakon čega bi došla kući, jela, odmorila, opet trenirala, jela, odmorila… Budući da je vegan, uslijed silnog treniranja nije mogla nadoknaditi kalorije, mršavjela je i imala problema to nadomjestiti jer je potrebna određena masa i kilaža za ovakav ekstreman poduhvat na vrh svijeta i na rubu ljudske izdržljivosti. "Za svaku ekspediciju kažu da moraš imati malo zaliha", kaže.

Prisjeća se da se u posljednje vrijeme prije odlaska na Aljasku žestoko pripremala. Bilo je dana kada se budila u pola pet da bi u pola šest bila na Rtu Kamenjak gdje bi odradila trening od 7-8 kilometara s teretom, nakon toga bi otišla na posao i navečer opet trening. Vikendi, kada bi imala više vremena, bili su rezervirani za višesatna pješačenja, 20-30 kilometara po brdima u Sloveniji ili na Učki. Kakva disciplina i čelična volja iza nježne i ženstvene vanjštine!

- Disciplinirana sam. Motivacija je nešto što te drži i vrlo brzo ona popusti i tu nastupa disciplina kada se zainatim i kažem - nećeš. To me tjera, neki imaginarni inat. A nakon takvog poduhvata ti stvarno postaješ bolja osoba. Nekada je teško prihvatiti da ne možeš kontrolirati stvari nad kojima nemaš kontrolu, a tamo si to primoran. Koliko je to sve stresno, toliko je i antistresno jer kada si tamo fokusiran si samo na idući korak i glava ti bude prazna. Isključiš se od svakodnevnih problema, misli i zapravo je sve to na neki način i meditativno. Na toj planini sve ti se razbistri i vraćaš se totalno resetiran, zaključuje.

Pitamo kakav je osjećaj kada dođeš do vrha. "Kada si na vrhu svijeta preplave te emocije i jednostavno taj osjećaj postignuća kao rezultat dugotrajnog odricanja, priprema koje su trajale mjesecima, rezultat svakog odlaska u teretanu, svakog pretrčanog kilometra, svakog zagrljaja kada si se opraštao s obitelji i najmilijima. I to je taj osjećaj, uspjela sam i sada se vraćam", emotivno će. Kako se svaka planina penje samo u određenom periodu godine, u prosincu je planirana ekspedicija na Antarktiku. Zbog udaljenosti i kompleksnosti ekspedicije i logistike, skup je to projekt koji košta oko 45 tisuća eura pa će prvi put tražiti pomoć sponzora. No, zar nije rekla da se više neće penjati? Da smo se kladile, dobila bih opkladu. Strast je jača od svega. Nakon Antarktike, slijedi kruna - Everest! Poznavajući je, uspjet će i to, jako brzo.

Povezane vijesti

• FOTO / TRADICIJA DUGA GOTOVO ČETIRI DESETLJEĆA: Obilježena godišnjica planinarskog društva "Glas Istre"
• KAMO ZA VIKEND / PARK ŠUMA ZLATNI RT – PUNTA CORRENTE: Nije gužva, ali nije baš ni pusto
• ISTRANI NA VRHU IRANA I NAJVIŠEG VULKANA U AZIJI: ONO ŠTO JE ZA GRKE OLIMP, ZA IRANCE JE DAMAVAND. Sveta planina o kojoj se pišu pjesme i pripovijedaju legende