PLANINARSKO DRUŠTVO ELEKTROISTRA IZ PULE: Na vrh Hleviške planine pa u rudnik žive u Idriji

Bijeg u planine s vrućeg i sparnog asfalta je uvijek dobar odabir, naročito u lipnju, koji se ove godine obrušio na Istru visokim temperaturama i ne da joj disati. Malo prirodnog air-conditiona smo potražili u susjednoj Sloveniji na Hleviškoj planini, iznad gradića Idrije, kamo nas je odvelo Planinarsko društvo Elektroistra iz Pule.

Nakon početnih problema s kombijem kojem je isto bilo prevruće, pa nije "vukao" i prebacivanja u udobniji bus Briona, krećemo put Dežele i za oko tri sata vožnje, preko Logateca, stižemo u Idriju.

Napoleonovi klobučki

Planinarske nogice željne muvinga su već u gojzericama i žure k vrhu Hleviške planine, koja se sa svojih 908 metara visine nadvila nad Idrijom. I u Deželi je sparno za poludjeti, ali čim smo kročili na šumsku stazu počela je rominjati kišica i spasila nas. Dovoljne su samo kape ili kišobrani, a ne bi požalili ni da smo se smočili do gole kože. Uspon je prilično strm, a guste bukove šume nas štite i od kiše i od sunce koje je uskoro pripeklo. Putem se crvene šumske jagodice stidljivo skrivaju ispod zelenih listova, ali nedovoljno za iskusno planinarsko oko.

Kad nakon dvosatnog uspona stižemo na vrh, dočekuje nas još jedno ugodno iznenađenje: improvizirani "šank" u drvenoj kućici na stablu s bocom rakije i par čašica, a iznad toga natpis "Šnapsomat"! Da smo znali što nas čeka, bili bismo produžili korak. Pored šanka stoji drvena klupa, taman za odmor, uživanje u okolnom zelenilu i pogledu na dolinu s brojnim zaseocima.

S vrha Hlevika se spuštamo do obližnjeg planinarskog doma, gdje nam ljubazne domaćice objašnjavaju što su to Idrijski žlikrofi i kako se pripremaju. Riječ je o specijalitetu ovog kraja, jednoj vrsti raviola punjenih kuhanim, zgnječenim krumpirom i prepečenim čvarcima ili slaninom uz dodatak aromatične mažurane, vlasca, luka, soli i papra. Najčešći su "politi žlikrofi", preliveni umakom od pečenja. To je osnovni recept, a ravioli se mogu puniti špinatom ili drugim sastojcima i servirati uz janjeće pečenje ili gulaš. Uživali smo u tom finom jelu koje su nekad idrijske žene pripremale svojim muževima, rudarima, jer je jako kalorično. Zovu ih još "Napoleonovi klobučki" jer imaju oblik minijaturne kape Napoleonovih vojnika - i tu priče o Idrijskim žlikrofima prerastaju u legendu.

Idrija je gradić stiješnjen okolnim planinama, kroz koji protječe rječica Idrijca. Gradić je uređen i pun cvijeća, a glavnim trgom dominira dvorac Gewerkenegg iz 16. stoljeća u kojem se nalazi Muzej čipke, po čemu je Idrija nadaleko poznata. Svake se godine održavaju radionice čipke, a interes je velik pa godišnje radionicu završi 450 polaznika iz svih krajeva Slovenije.

U bivšoj državi do 80-ih godina prošlog stoljeća u Idriji je bio drugi najveći svjetski rudnik žive, poslije španjolskog u Almadeni, s godišnjim udjelom od 13 posto u svjetskoj proizvodnji. Rudnik je zatvoren jer se zbog otrovnosti živa sve manje koristila u industriji i u predmetima opće upotrebe. Živina ruda - cinabarit izvlačila se iz zemljine utrobe gotovo 500 godina, od 1500., i upravo je taj dio rudnika, tzv. Antonijev rov, pretvoren u muzej.

Živo srebro

Obilaskom uskih podzemnih tunela i rovova dobivate uvid u način na koji se ruda pronalazila, postavljao eksploziv bušenjem stijene, a kad bi se otrovna prašina slegla, rudari su u metalne četvrtaste posude - tegce stavljali rudu i prenosili je do vagoneta koji su je iznosili na površinu. Životni vijek rudara je bio kratak jer su se ispočetka štitili samo maramama koje su omotavali oko lica; često su im ispadali pocrnjeli zubi, a zatim bi otrovne živine pare i prašina polako nagrizale dišne organe, bubrege i središnji živčani sustav. S godinama se način eksploatacije mijenjao uvođenjem strojeva i bolje zaštite radnika, naročito u doba Austrije, kada su rudari mogli iskapati živu najviše tri godine.

Antonijev rov se nalazi na dubini od 96 metara. Hodnici su na nekim mjestima vrlo niski, pa je obavezna kaciga i jakna, jer kroz mrežu tunela i vertikalnih poveznica, najčešće stepenica, neprestano struji podzemni dah planine i kapa voda. Iza postavljenog stakla, na više mjesta, promatramo živinu rudaču, od crvenog cinabarita do prepoznatljivih srebrnih kapljica žive koje sjaje u mraku. Zbog srebrne boje, ali i osobine da je to jedini tekući metal na sobnoj temperaturi, Slovenci živu zovu "živim srebrom". Zanimljivo je da je 13,6 puta teža od vode.

Osim vjerne replike rudnika, u Idriji je sačuvana i druga rudarska baština, kao što je veliki drveni kotač "kamšt" kojim su se pokretale pumpe za izvlačenje vode iz rudnika, zatim "rake" - sustav kanala dugačak oko 2,5 kilometra, kojim se dovodila voda na kotač i "klavže", kamene brane na rijeci Idrijci preko kojih se dovozilo drvo u rudnik za potpornje. Zbog bogate rudarske baštine koju su sačuvala pokoljenja kroz stoljeća, Idrija je od 2012. godine pod zaštitom UNESCO-a.

Ovaj dojmljiv izlet je za nas organizirala i vodila nas Snježana Šarić iz PD-a Eletroistra, koja uvijek pronađe neki zanimljiv kutak prirode i motiv da nas povede na mjesta koja to zaista zaslužuju.