Rođen sam u Puli, živim cijeli život u njoj, u Puli sam počeo svirati harmoniku i završio školu. "Veruda valcer" je nastao dok sam živio na Verudi, "Maškarani Veli Vrh" nastao je u doba maškara na Velom Vrhu. "Pulska promenada" je kao prolazak kroz neko vrijeme u Puli…

Kada se spomene Alfio Mejak, mora se spomenuti i harmonika. Ovaj pulski glazbenik poznatiji po radu s grupom In vino veritas ugled je također učvrstio radeći i s drugim poznatim glazbenicima, od Olivera Dragojevića do Lidije Percan. Uvijek nekako u pozadini, ovaj školovani harmonikaš tek je ove godine objavio svoj prvi CD nazvan jednostavno "Alfio i harmonika". Harmonika je njegov primarni, iako ne i jedini instrument kojeg svira, no s njom se najbolje upoznao i ona je ta koja "pjeva" umjesto njega. Priča o Mejaku i njegovom albumu donekle je i priča o Puli koja se spominje u naslovima pjesama koje su sve, osim jedne, autorske. Kako je uopće došlo do toga da album ugleda svjetlo dana, ispričao nam je Mejak.

- Koliko je dugo trajao rad na albumu?

- Ideja o snimanju albuma postoji desetak godina, možda i više. Mislio sam da bi bilo lijepo napraviti hommage mojim idejama koje sam izvodio uživo i vidio da su reakcije ljudi u redu. Bili su zadovoljni, a bilo im je to nešto novo i drugačije. Htio sam to snimiti uz pratnju benda, no pošto u ono vrijeme nismo nešto previše bili aktivni, onda sam onako u zafrkanciji rekao da to snimim barem ovako sam, dok me još prsti idu. Snimao sam to u suradnji s Aldom Spadom Pticom kod mene u konobi gdje je kako je on rekao dobar zvuk. Jedna stvar koju smo snimili je još iz osnovne škole, odnosno iz prijelaza iz osnovne na srednju. Sve sam to sklopio u taj CD. Kada me pitaju koji je stil, kažem to je moj stil - mješavina utjecaja svega pomalo, od nekih istarskih motiva, utjecaja talijanskih valcera, polki, slovenskih, francuskih…

- No tema koja povezuje album je Pula. U naslovima se spominju Veli Vrh i Veruda, a tu je jedna "Puležanska tarantela" zatim "Pulska promenada". Zašto vas Pula toliko inspirira?

- Rođen sam u Puli, živim cijeli život u njoj, u Puli sam počeo svirati harmoniku i završio školu. "Veruda valcer" je nastao dok sam živio na Verudi, "Maškarani Veli Vrh" nastao je u doba maškara na Velom Vrhu. "Pulska promenada" je kao neki prolazak kroz neko vrijeme u Puli? Korijeni su mi odovuda, tu su profesori i nastavnici kod kojih sam učio i zbog sveg tog utjecaja mislim da Pula zaslužuje da se spomene više puta. Pulska škola harmonike je bila vrlo jaka, među dvije ili tri najjače u Jugoslaviji u ono vrijeme, a tako je i sada s Akademijom u Puli.

- Čini mi se kao da se kroz te skladbe osjeća svojevrsna nostalgija prema starim vremenima?

- To je trenutačna inspiracija, ali povezana je s prošlošću, možda sadašnjošću i kako bismo željeli da bude u budućnosti, sve je to nekako sažeto zajedno. Ovisi sve i o trenutku u kojem je nastajalo, o emotivnom stanju i svemu drugome. Ima dosta veze s prošlošću, sigurno, ti valcer i polka nisu premoderni plesovi, nego klasični, ali s primjesama nečeg modernog. Htio sam sve to zajedno sažeti u neku glazbenu cjelinu, a u svaku kompoziciju ubaciti i nešto svoje. Inspiriralo me puno toga. Znalo se desiti da uzmem harmoniku i počnem nešto svirati i onda shvatim da bi ovo bilo dobro ovako ili onako, onda dođu druge ideje i onda sve to zajedno tako ukomponiram.

- No, harmonika nije jedini instrument koji volite zasvirati?

- Ima trenutaka kada mi više paše, na primjer, klavir.

- O čemu to ovisi - o raspoloženju, zasićenju ili nečem trećem?

- Harmonika je prva, to je kao neki temelj, jako puno je pomogla kao temelj za druge stvari. Uvijek sam htio svirati bubanj i počeo sam u bendu kao bubnjar. Trebao sam ustvari biti klavijaturist. Klavir sam imao u srednjoj glazbenoj školi. Volim svirati jedno, drugo i treće, ali mislim da što se toga tiče da je harmonika nekako najkvalitetnija. Klavir sam svirao, ali nikad neću reći da sam klavirist. Volim, iako rijetko, zasvirati i bubanj, a i gitaru. Harmonika je instrument koji može jako puno dati. Može se jako puno toga odsvirati i može se prilagođavati različitim stilovima iako ljudi smatraju da je harmonika kao neki narodni instrument, s čim se ne bih složio. Mislim da je harmonika dokazala da se s njom može svirati jako puno toga, samo je razlika kako odsvirati. U školama se radi klasični dio, a ima i tih modernijih skladbi pa kada bismo slušali nekog dobrog harmonikaša, s akademije ili koncert-majstora, jako puno njih bi ostalo iznenađeno i ne bi niti vjerovali da to čovjek sam može odsvirati s dvije ruke. Može se na harmonici svirati jako puno glazbenih stilova, počevši od polke, valcera, zabavne glazbe, klasike, jazza i rock 'n' rolla. Ja sam u studiju snimao od punka do etno jazza.

- Kad već to spominjete, naginjete li više punku ili etno jazzu?

- Sve je to lijepo iskustvo, ovisi o trenutku. Nisam neki stilist, niti

slušam neku određenu glazbu, niti samo to sviram. Muzika je muzika. Mislim da svugdje ima kvalitete i nekvalitete. Ima nekih skladbi koje sam čuo, a nisam znao tko izvodi i sviđale su mi se cijeli život, a možda su pripadale nekom totalno drugom stilu od onog koji sam u životu slušao. Surađivao sam s raznim poznatim glazbenicima, recimo s Liviom Morosinom, Tamarom Obrovac, Lidijom Percan, Vesnom Nežić-Ružić, Anelidima ili KUD Idijotima. Onda je bio J. B. (Josip Broz) Ambroz Orchestra više neobavezno, kao zafrkancija, za svoju dušu svih nas koji smo tamo bili. Nije da sam zatucan, volim i druge instrumente, a ovisi i koja je glazba.

CD je objavljen još u travnju. Kakve su reakcije?

- Podijelio sam većinu tih CD-a, a većina ljudi od kojih sam dobio povratnu informaciju su zadovoljni. Neki su ostali iznenađeni, dobio sam jednu SMS poruku koja kaže "Nisam znala da si takav virtuoz", ali interesantno je da su na CD-u uglavnom moje skladbe. Mnogi ljudi su me pitali gdje se može kupiti pa sam im dao CD. Pokojni maestro Nello Milotti rekao je da nije dobro ako su note u škafetinu, nego da se glazba mora svirati i slušati. To je najbolje.

- Koje biste dijelove života i karijere istaknuli kao vama najdraže ili posebne?

- Ogromno iskustvo stekao sam s bendom In vino veritas. Bili smo mladi, puni entuzijazma. Napredovali smo svi zajedno. Puno smo svirali i upoznavali druge ljude. S bendovima sam svirao više kao gost, ako je trebalo negdje pomoći, dan, dva, tri, ako je trebalo negdje uletjeti, išao sam svirati i harmoniku i klavijature i bubanj, bas ili gitaru. Tu govorimo o nekim gažama koje danas nazivaju koncertima.

- Koliko je sve to iskustvo pomoglo pri snimanju ovog CD-a?

- Jako puno. To je sve bilo pripremljeno. Snimili smo sve u jedno popodne kod mene u konobi uz kobasice i ombolo. Bio je Aldo Spada, njegov sin Alen, moj sinovi Karlo i Ivan, Massimo Chiavalon. Snimali smo u opuštenoj atmosferi. Naravno, uvijek se može bolje, ali to smo snimili i prekontrolirali i stavili da na CD-u sve bude kako treba. Sve je to bilo uživo, ništa nije nadosnimavano. Iskustvo iz studija mi je jako pomoglo. Normalno, uvijek postoji neka lagana trema pri snimanju jer to ostaje zapisano, nije kao koncert uživo koji prođe, nego će to ostati zauvijek. Koncentracija mora biti na visini, a ovisi i kakav je dan, to treba pogoditi.

- Još jedno pitanje - tko je cura na naslovnici?

- To je jedna cura s Korčule koja jako voli Pulu pa pozdravljam nju i njenog sinčića. Ona se zove Irena Baničević, a sin Luka, ako se ne varam. Fotografije smo snimili u Dva ferala, u opuštenoj atmosferi, kao što je i cijeli CD snimljen. Za naslovnicu se mogu zahvaliti Igoru Zirojeviću jer naslovnica je bila njegova ideja, a on je napravio i dizajn. Očito da je pogodio. (Mladen RADIĆ, snimio Neven LAZAREVIĆ)

Povezane vijesti

• Friedrich Lips gost-predavač Muzičke akademije u Puli
• Porečki harmonikaši iznimno uspješni u Sarajevu
• "Alfio i harmonika" kao glazbena slika Pule