San svake muškarčine s ovih brdovitih balkanskih prostora koje europskoj sigurnosti vječno prijete kao bure baruta život je Hugha Hefnera, stvoritelja Playboya, macho mena s preglupom kapetanskom kapom na glavi i zagrnutog plaštem od satena, s tigrastim uzorkom koji ga istodobno čini i komično-neozbiljnim i animalno-predatorskim. Hughov plašt ima "V" izrez oko dlakavih prsa na kojima je položen debeli lanac kao bogataški, pretenciozni i kičasti simbol uspjeha te uživanja u beskrajnim blagodatima života. U to, naprimjer, spada okruženje gomile grudolikih zečica zanosnih, lelujavih bokova, profesionalno nasmijanih od uha do uha s kričavo crveno namazanim ustima, čije usne izgovaraju one čarobne riječi – "ti si najbolji" – na što svaka budalasta muška naivčina nasjedne kao jeftina sobarica.

Hugh Hefner je ostvario san svakog prosječnog muškarca, san o vlastitoj veličini i poželjnosti, ali i dostupnosti žena idealnih proporcija. Hefnerom bi svatko htio postati, ali ne ide to tako. A kad ne ide, onda se taj status kupuje. Tako se u šoping dao i onaj simpatični bucko iz Murtera, ovalno zaobljeni tamošnji načelnik općine Toni Turčinov, kojeg mještani unatrag par dana pozdravljaju s "đe si kralju". Junak naše priče u austrijskom bordelu je na račun Općine potrošio 1.560 eura. Što će čovjek željan ženske pažnje i ljubavi, željan one fraze "ti si najbolji" nego uputiti se u bordel. Pa zašto, pobogu, bordeli i postoje, ako ne za ovakve tipove kakvih ima i više nego što običan čovjek može pojmiti.

U bordele odlaze svi: manualci i inženjeri, policajci i političari, liječnici i književnici, komercijalisti i trgovci, vozači i lektori. Novinari ne. Odlaze i Hrvati i Srbi. Kapitalisti i komunisti. Tako je otišao i Toni Turčinov, demokršćanin. Osladilo mu se u bordelu La Cocotte. S tom miljom i po' eura svašta si je mogao priuštiti. Valjda i je. Kad je već nagrabusio, da bar zna zašto. Ostat će mu sočne uspomene. Toni ih je već stao prepričavati u jednoj mirnoj murteranskoj konobi, kad su žene otišle kućama, a dica spavat. Lokalnom galebu slina se slijevala po bijeloj košulji, onoj istoj kojom hvata Mađarice, Čehinje, Poljakinje i Slovakinje, dok je slušao kako se raspištoljeni načelnik, divljenja i svakog muškog poštovanja vrijedan, konačno razdjevičen uz pomoć općinske kartice, zabavljao s ljepoticama iz bivšeg istočnog bloka.

Okupljeni oko lagane vatrice već zarumenjenih obraza od velikog uzbuđenja i osrednjeg vina, ostali su razjapljenih usta i razrogačenih očiju kad su do bola napaljeni slušali Tonijeve bajke o nepobjedivosti njegovog tijela koje nije kapituliralo ni nakon jedne Mađarice koju je naslijedila Čehinja, onda je uskočila Poljakinja koju je riješio u minuti, a jedino se malo, minutu, dvije duže, pomučio sa Slovakinjom. Turčinovo se sportsko tijelo, kako im je objašnjavao, stalno samoobnavljalo. Mogao je on još žena naslagati, možda bi došao i do kakve Hrvatice, ali, kako je prepričao svojim Murteranima, tih 1.560 eura, koliko si je točno zacrtao za gušte, potrošio je u rekordno brzom roku.

"Ma poludija san! Vidin ja da idu ti euri, a sve potrajalo ni deset minuti! Kaže mi Mađarica da joj je bilo lipo, al' da sam je brzo zadovoljija, ka' ni'ko nikad. Čehinja, iznemogla brate, samo je vrtila očima. Rekla mi je – kakva snaga, kakva brzina. Poljakinju ni ne brojin. Taf-taf i pošla je odmah spavat. Eee, a onda… Slovakinja. Govorin ja njoj da san na maturalcu bija u Pragu, u nje tamo. Ona meni spominje neku Bratislavu… Ma nemaš pojma, reka san joj, kakva Bratislava, Prag, čoviče, Prag! E da, i da san za prvu u životu tija baš neku takvu. A ona, brate, sretna! Da me uveselila, i suze joj krenule, obrazi vlažni. Držala se…a ono tri, četiri minute, više od ovi prije. Za nju san dva put' povuka' karticu. Razvalija san ih pa i da platin. Toni plaća svoje račune!"

Raspričao se Toni kao Tarik na kvizu. Nema mjere, nikako stat. Krenula i pjesma, stihovi se sami sklepaju. Konoba se puni. On odlazi pišat'. Svi se oduševljeno dižu. Špalir. Skandiranje: "Toni, Toni". Kao da putuje na Mars, a ne do smrdljivog, zakaranjanog, ispišanog čučavca iza vrata. Izvana odjednom upada neki mulac. Pozdravlja ga - „Đe si kralju“. Dobronamjerni Toni, gabaritno Coce junior s tendencijom daljnjeg rasta, odgovara mu k'o sebi ravnom: "Đe si ti, mali". Mulac se malo uzvrpoljio. „Kralju, vani je pobuna seoskih žena. Kažu da ti nisi kralj, nego obični kurviš. I bila je tu neka s kojon si bija kad si bija mlad. Kaže… Ma sram me reć'. Ne mogu, Toni.“

E sad, mali se previše zaigrao. Gomila iz konobe 'oće istinu do kraja. "Srce ti tvoje, mali! Reci šta imaš za reć'. Ne zajebavaj se s nami", pred njim stoji jedan galamdžija, k'o od brda odvaljen. Mali, šta će, odlučuje progovoriti: „Kralju, kaže ta s kojom si bija da ti je mali“. Muk, tajac. Oči uprte u malog okreću se prema Toniju. A on, jadan, onako velik usukao se u sebe. Nema ga više za vidit'. Posta' je upola čovika.

„Ajd mali ne seri! Ti znaš kakav mi je! Četiri sam ih gore u Austriji naslaga! Četiri! Ko to može doli vaš načelnik. Ljudi, ja san vi, vi ste ja. Živila moja vlast i naša lista, budućnost nam svima skupa blista". Puca Turčinov iz svog oružja. Izvlači zadnji argument. "Jeste vidili ljudi, ja prolazim ulicom, a ono, Ante moj dragi, prilazi mi tvoja žena. Gleda me pohotno, s požudom, ka' da bi i ona sad samnom bila. Kažem joj: bi ja, al' ne mogu, zbog mog, našeg Ante!" Svi ušutiše. Ante je onaj galamdžija, rekosmo k'o od brda odvaljen. „Pa jesi je onda prasnija ili nisi“, upita Ante načelnika Općine. „Aaaa jesan! Jebiga, pobiglo mi!“ I meni, uzvrati Ante i pogodi ga direktom u glavu…

Povezane vijesti

• Robert Frank privremeni glavni urednik Glasa Istre, Ranko Borovečki direktor izdavaštva
• Frank: Glas Istre nastavlja punim gasom naprijed
• ROBERT CVEK ZARATIO S GLASOM ISTRE I INICIJATIVOM VOLIM PULU: Za pokušaj kontrole javne riječi - žuti karton, za nedemokratičnost prijeti mu crveni