Koliko poznajemo, ali stvarno poznajemo, ljude oko nas, što su u stanju učiniti, kako iz pojedinih aspekata njihova ponašanja iščitati da nešto ne valja, prepoznati neko čudno ponašanje, nešto što će nam upaliti lampicu, alarm?

Svaki put kada se dogodi neki strašan zločin, većina ljudi na drugačiji način gleda na sve oko sebe, pažljivije i pozornije, nastojeći pri tome secirati ponašanje svih onih čije reakcije znaju biti agresivne, neprimjerene, pretjerane, pitajući se hoće li i oni, na neki način, možda ne tako baš ekstreman, imati svoju žutu minutu i kako će se ona manifestirati. Na koji način i kojim intenzitetom, te što će to prouzročiti.

Ljudski mozak je velika nepoznanica i sigurno se uvijek svi pitaju jesu li mogli iščitati kakav znak da će susjed, koji uvijek ljubazno pozdravlja, za koji dan, tjedan, mjesec, postati zločinac. Pa činio se dobar, pristojan, pozdravljao, tko bi rekao da će to napraviti, tako mnogi rezoniraju o počinitelju zločina iz susjedstva.

Da, treba pažljivo pratiti ponašanje onih koji pokazuju neke znakove agresije, a isto tako stoji činjenica da ne može pojedinac užoj i široj obitelji, kolegama, susjedima biti psiholog, psihijatar, policajac, odvjetnik i sudac. A i nije lako ocijeniti da je netko "malo čudan". Koliko je to "malo", i što je to uopće biti čudan? Živjeti u stanu prepunom kućnih ljubimaca, skupljati svakakvu kramu, pjevati po cijele dane borbene pjesme, ići okolo neprimjereno odjeven, ne javljat se na telefon nikome danima? Koliko takvih i sličnih likova ima svugdje oko nas. Možda nam nije uvijek najugodnije biti u njihovoj blizini, no velika većina njih (uglavnom) je potpuno bezopasna za druge. Upravo zato je teško definirati što znači biti čudan i kako to "mjeriti". A većina njih čudna je i bez službene dijagnoze.

Talijanska državna televizija već nekoliko desetljeća emitira emisiju "Chi l'ha visto" (Tko ga je vidio), gdje obitelj, rodbina ili prijatelji nestalih osoba mole javnost za pomoć, da im pomognu na bilo koji način ne bi li se otkrilo što je s nestalom osobom i zašto je nestala. U nekoliko navrata ispostavilo da ti nestali više nisu među živima te da su ih usmrtili upravo ti članovi obitelji koji su plakali pred TV kamerama, moleći cijelu Italiju da im pomogne u pronalasku te osobe. Onu koju su ti koji "nariču" prethodno usmrtili.

Bilo je tu i žena koje su ubile muževe, djece koja su ubila roditelje, vrlo čudnih i zamršenih priča. Nevjerojatno jezivih. Kako je netko mogao, nakon svirepog zločina, u maniri Oscara za glavnu ulogu najgoreg negativca plakati i glumiti da traži dragog člana obitelji, da je shrvan njegovim/njezinim nestankom?

Neka ponašanja su nevjerojatna i štogod dovodilo do toga, bilo to urođeno, posljedica lošeg, teškog života, nasilja koji proizvodi nasilje, unutarnjih kriza, opojnih supstanci, kombinacija nekih lijekova i alkohola ili sve to skupa, itekako je zabrinjavajuće da se takve stvari dešavaju, da takvi ljudi postoje i da ne žive u špiljama, nego tu negdje, sasvim blizu nas. I da se nikad ne zna što će im biti okidač.

Puno se govori o prevenciji, čak i putem forum-kazališta, od nasilja u vršnjačkim vezama nadalje. I puno se puta na sasvim pogrešan način tumače neka ponašanja. Kao kada je primjerice nekim mladim ženskim osobama "fora" da njihov partner fizički nasrne na nekoga zbog neprimjerene riječi ili pogleda. Neki su međuljudski odnosi, ponašanja, kriteriji i mišljenja uvelike poremećeni. A labilnih ljudi sve više. Iako će mnogi koronu okriviti i za to, problem je puno dublji i ozbiljniji.

Povezane vijesti

• Odgoj za kulturu
• Vuvuzele i zvončići
• Umjerenost je pravo bogatstvo