Medijsko zastrašivanje bitan su faktor u interpretaciji politike straha kojom se često manipulira. Buletić je nekadašnji fenomen straha od razbojnika u Istri aktualizirao usporedbom s objektivnim strahom od posljedica migracija s Bliskog Istoka i Afrike i demonizacijom migranata

S autorom višeslojne, multimedijalne izložbe "Čega se bojiš? Strah u našoj svakodnevici" Mariom Buletićem, višim kustosom Etnografskog muzeja Istre, prošetali smo kroz izložbu postavljenu u drevnom pazinskom Kaštelu.

- Ni sam se više ne sjećam kako sam došao na ideju za izložbu, ali ona kuha već dvije godine. Na temu straha sam se odlučio promatrajući okolinu u kojoj živimo, jer sam stekao dojam da je osjećaj straha bitan i da usmjerava naše živote. Kao što je rekao suvremeni filozof Lars Svendsen današnje je vrijeme i život više obilježen strahom nego nadom. Ta mi je misao često padala na pamet tijekom postavljanja izložbe, kaže autor Buletić.

- U početku mi je ideja bila istražiti kulturnu dimenziju straha, i to možda ne toliko kroz prošlost i etnologiju, kroz tradicijsku kulturu odnosno štrige i štrigune, što bi netko mogao pomisliti pošto se nalazimo u Etnografskom muzeju Istre, jer toga ima dosta u različitim formatima. Više sam se okrenuo suvremenoj kulturi straha i strahu u svakodnevici. Strah je univerzalna emocija i za ljude i životinje, ali za razliku od životinja čovjek je razvio ne samo biološku već i kulturnu dimenziju kao odgovor na direktnu prijetnju i rizik, nastavlja autor.

Uvjetovani strah

Na početak izložbe postavio je foto-instalaciju za koju se pobrinuo fotoreporter Glasa Istre Dejan Štifanić - lice s ljudskim ekspresijama osjećaja- bijes, sreća, ljutnja, gađenje… Na to se odlučio jer su prva znanstvena istraživanja u drugoj polovici 19. stoljeća emocije interpretirale kroz izražaj. Tu se pokazalo da strah nije samo usađen odnosno evolutivan što nosimo iz daleke prošlosti (strah od vatre, groma…), već i nastaje tijekom života (generalizacija podražaja u djetinjstvu), što je pokazao "Eksperiment s malim Albertom" iz 1920. godine koji nalikuje Pavlovljevim eksperimentima s psima. Dok bi se igrao s određenim plišanim igračkama oglasio bi se glasan zvuk gonga koji bi ga prestrašio. Ubuduće bi se plašio igrati s tim i sličnim igračkama.

U nastavku izložbe nalaze se panoi koji pojašnjavaju osjećaj straha iz biološke, kemijske i psihološke perspektive. Ondje je i film "Bazen" Nine Violić sniman u Istarskim toplicama koji tematizira strah od odvajanja odnosno paničan strah o sigurnosti djece.

- To je pravi primjer filma koji nam ukazuje da strahujemo uglavnom od stvari koje nam se neće dogoditi, ukazuje nam Buletić koji se pomno i interdisciplinarno bavio temom straha o kojem je izvukao i vlastite zaključke. Na to se nadovezuje u nastavku postavljena starinska zubarska stolica s aparaturom kao klišeizirano mjesto straha. Nabavljena je muzejskom suradnjom iz Tehničkog muzeja u Zagrebu, a nekoć je služila u jednom zagrebačkom staračkom domu.

Škorpioni i zmije

Idući segment izložbe s paukovima, škorpionima i zmijama izazvao je posebnu pozornost, osobito najmlađih posjetitelja. Tu se propituje evolutivna perspektiva straha odnosno urođeni strah od potencijalnih prijetnji. Izložena je crna udovica, prisutna i u Istri, talijanski štipavac (obični škorpion) i tarantula (koja je navodno u Italiji u srednjem vijeku znala ugrizom ljudi izazivati tarantizam - manično plesanje). Tu je zatim naša najpoznatija otrovnica poskok, ali i dvije naizgled bezazlene zmije: neotrovni crni gad o kojem su se u narodu iznosile različite priče i kravosas koji dok je mlad jako podsjeća na poskoka pa često strada od ljudske ruke. Izlošci su dovezeni iz Hrvatskog prirodoslovnog muzeja u Zagrebu.

- S obzirom da su susreti sa životinjama koje mogu naškoditi čovjeku bili u prošlosti mnogo češći, oni koji su razvili urođeni strah od njih imali su veću mogućnost preživljavanja. Taj strah nikako nije neopravdan. S tim je povezan i strah za potomstvo, jer na takav način produžavaš svoju vrstu, koliko god takav osjećaj može biti traumatičan i težak utoliko ti pomaže da savladavaš prepreke, nastavlja Buletić.

Medijsko zastrašivanje

U sljedećem dijelu izložbe obrađeni su suvremeni kulturološki obrasci straha i posjetitelje se motivira da propitaju koji su im strahovi nametnuti, a koji opravdani. Uz znanstvena istraživanja i skale rizika od masovnog uništenja preko migracija stanovništva do ekoloških ugroza nude se globalni i lokalni primjeri kao što je izljev nafte u Raškom zaljevu o kojima se priča u društvu i medijima. Medijsko zastrašivanje bitan su faktor u interpretaciji "politike straha" kojom se često manipulira.

Slijedi crtež More i slika Francija autora svestranog umjetnika Nadana Rojnića koji povezuju tradicijsku i modernu imaginaciju straha. Prikazan je kraći presjek književnih, filmskih i stripovskih edicija povezanih sa strahom: od Crvenkapice, Drakule, preko Psycha do Dylana Doga.

- Postavlja se pitanje zašto toliki broj ljudi uživa u hororima? Neki su istraživači to objašnjavali subliminalnim razlozima da nas nešto ogromno i zastrašujuće privlači, već kao djecu. Drugi su pak govorili da bi većina između kazališne predstave i smaknuća giljotinom odabrala prisustvovati potonjem. No, kod horora gledatelj uvijek ima moć da ugasi projekciju odnosno kontrolira situaciju, a i radi se o nekom fikcionalnom drugom. Dakle, dolazi do suočavanja sa strahom, ali ne i direktnom opasnošću prilikom čega dolazi do katarze, pojašnjava Buletić.

Horor filmovi

- Cijeli pokret horor filma u SAD-u 60-ih i 70-ih godina od zombija, Haloweena do teksaškog masakra, jako je povezan s društvenim prilikama jer se dogodio u vremenu Vijetnamskog rata. Bila je to refleksija ratnog horora, jer su mnogi filmski radnici bili direktni sudionici Vijetnamskog rata te preslikavali proživljeno kroz te filmove. Naravno kroz drugačiju naraciju kroz koje se preplitala i društvena borba, emancipacija, strah od nuklearne katastrofe, objašnjava Buletić dodajući da je to prijeteći imaginarij koji nosimo u svojim glavama.

U posebnom etnološkom dijelu povezuju se nekadašnja vjerovanja ljudi koji su zlo i strah povezivali s grijehom ili urocima pa su pronalazili religijske predmete (križevi, oštri predmeti, ogledala, potkova, sveta vodica, božac, nož u bravi, šarene trakice...) koji će ih štititi od nadnaravnih bića putem vjerskih običaja, bilo kršćanskih ili sinkretističkih. Jedan od načina zaštite su i maske, pa su tako izložene međimurska pokladna maska iz Etnografskog muzeja u Zagrebu, maska zvončara iz Rukavca te kao kontrapunkt moderna maska koja štiti od bojnih otrova iz rudnika u Tupljaku.

- Strah je takva tema da se može sagledati iz raznih perspektiva. Probao sam s globalnim, s lokalnim, ali i angažirao brojne umjetnike koji razmišljaju različito od mene da pridonesu izložbi. Tako je izložba kroz slike i crteže Nadana Rojnića, fotografiju Dejana Štifanića, zvukove Alena i Nenada Sinkauza, video rad multimedijalnog umjetnika "Izvir voda" Davor Sanvincentija i performans Josipa Pina Ivančića dobio tu umjetničku perspektivu, kaže Buletić.

Dio izložaka, dijelom i autoironično, Barbika i Ken u istarskoj narodnoj nošnji, povezuje strah od zaborava, od gubitka materijalnih i nematerijalnih veza s prošlošću, strah od gubitka identiteta, folklora. Sam muzej je ustanova koja se bori sa strahom od zaborava. Dio izložaka odnosno panoa odnosi se na egzistencijska pitanja koja stvaraju stanja anksioznosti: gubitak posla, nedostatka novaca, stambeno pitanje, krediti. Na lokalnom nivou ta se podtema prezentira teškom situacijom u propalom pulskom brodogradilištu i društvenim reperkusijama što oslikavaju fotografije Romea Ibriševića te izloženi trliž i oprema radnika Uljanika.

Strah od smrti

Poseban odjeljak odnosi se na suočavanje sa strahom od smrti kroz religioznu kršćansku utjehu o posmrtnom životu što je prikazano kroz istarske freske i druge izloške poput Isusa koji ukazuje na posmrtni nastavak života. Suočavanje sa strahom od smrti predstavljeno je kroz prikaz zanimanja u kojima osobe svjesno riskiraju svoj život za tuđe dobro kao što su vatrogasci.

Posljednji dio izložbe se odnosi na strah od drugih kroz odnos prema drugim kulturama. Tu je tema razbojništva u Istri nakon Prvog svjetskog rata koju je obradio Diego Han, povjesničar s Instituta za povijesna istraživanja u Rovinju. Izložene su odore talijanskih karabinjera i austrijskih vojnika u koje su se razbojnici prerušavali prilikom haranja, kao i starinsko oružje i oruđe - vojna puška, lovačka puška, pištolj, revolver, bajunet, barut, kosiri. Taj se fenomen razlaže na objektivan strah od stvarnih razbojništva, ali i instrumentalizirani strah demonizacijom slavenskog stanovništva iz unutrašnjosti Istre s izloženim tadašnjim člancima iz novina. Buletić je taj fenomen aktualizirao usporedbom s objektivnim strahom od posljedica migracija s Bliskog Istoka i Afrike, ali i zastrašivanjem odnosno demonizacijom migranata. U tu je svrhu izložena reportažna seriju fotografija Sergeya Ponomareva za koju je autor nagrađen Pulitzerovom nagradom koja prati čitavo putovanje migranata prema zapadnoj Europi: od grčkog otoka Lezbosa, Sjeverne Makedonije, Srbije, Hrvatske i Slovenije. Tu se nalazi izložak žilet žice Pina Ivančića koju je izrezao tijekom akcije na slovenskoj granici.

Postav izložbe osmislio je Emil Jurcan, a grafičko oblikovanje potpisuje Tihana Nalić. Dragan Dimovski, muzejski preparator, pobrinuo se za tehničku realizaciju izložbe. Izložba će biti otvorena do 31. svibnja. Pokrovitelji su Ministarstvo kulture i Istarska županija.

Povezane vijesti

• U pazinskom kaštelu završen 7. TradInEtno festival
• Riznica informacija o pazinskom identitetu
• Pronađen vanjski obodni zid feudalčeve rezidencije iz konca 12. stoljeća