Šetnja labinskim starim gradom s Giuseppinom Martinuzzi, odnosno s turističkom vodičkinjom Vedranom Juričić u ulozi slavne revolucionarke, učiteljice i pjesnikinje rodom iz Labina, nova je zanimljiva ponuda gradske Turističke zajednice. U interpretativnoj šetnji gosti grada upoznaju Giuseppinu i vrijeme u kojem je živjela.

- U njezinom liku i djelu doživjela sam je kao snažnu i moćnu ženu koja se bori za svoje ideale i uvjerenja. Imala je razvijenu socijalnu osjetljivost, odrekla se komoditeta građanske klase da bi učila djecu siromašnih i borila se za prava obespravljenih. Čast mi je i zadovoljstvo što mogu utjeloviti i interpretirati tako važnu osobu ne samo za Labin nego i cijelu Istru, kaže mlada vodičkinja.

Vedrana Juričić interpretativna vodičkinja

Labinjani su nedavno obilježili 178. godišnjicu rođenja istaknute sugrađanke. Giuseppina Martinuzzi je 1897. oporučno ostavila gradu Labinu svoju knjižničnu i arhivsku građu, kao i namještaj iz svog ureda. Na gradskom groblju njezino počivalište prepoznat ćete po stupu od bijelog istarskog kamena s plamenom koji vječito treperi na vjetru.

Giuseppina Maria Sandra Martinuzzi rođena je 14. veljače 1844. u Labinu, gdje je i preminula 25. studenog 1925. Otac Giovanni, iz furlanske obitelji koja se 1720. doselila u Labin, više puta bio je gradski vijećnik. Majka Antonia Lius iz ugledne je labinske obitelji, poznate po intelektualcima i moreplovcima. Giuseppina im je bila treće dijete, studirala je privatno i s 29 godina, 1873. počela raditi kao zamjenica učiteljice u Ženskoj osnovnoj školi u Labinu. Iste godine učiteljica je u Galižani, a dvije godine kasnije u Miljama kraj Trsta. U Trst seli 1877., gdje predaje u nekoliko pučkih škola sve do umirovljenja 1905. Bila je odlična nastavnica i pedagoginja. Osim zanimljivih "Mnemoničkih tablica", didaktičkog priručnika za bolje pamćenje, suautorica je udžbenika za pučke škole koje vlast nije odobrila radi "premalo austrijskog i premalo religioznog karaktera".

Njezin je život i rad godinama proučavao i povjesničar Tulio Vorano, umirovljeni voditelj Narodnog muzeja u Labinu.

- Vrlo rano počela se baviti književnošću pa je već s 12 godina počela sastavljati pjesme. Dvije pjesme posvetila je znamenitim Labinjanima, Baldu Lupetini i Matiji Vlačiću Frankoviću Iliriku. Najznačajniji joj je spjev "Ingiustizia" (Nepravda) iz 1907. koji je posvetila obespravljenim radnicima. Martinuzzi je prva među ženama Furlanije i Julijske Venecije koja je uspjela 1888. tiskati časopis Pro patria, koji je uskoro zabranjen od austrijske vlasti, pa je nastavila s objavljivanjem časopisa Pro patria nostra, koji je zbog raznih teškoća, prvenstveno financijskih prestao izlaziti.

- Giuseppina se postepeno distancirala od građanskih krugova i počela sve više zastupati prava radnika, možda ponajviše zahvaljujući poznavanju položaja labinskih rudara. Upravo borba za prava radnika dovela ju je u redove tzv. humanističkog socijalizma, bio je to njezin svjestan izbor kada je već bila u zrelim godinama. Krajem 19. i početkom 20. stoljeća održala je niz javnih vatrenih predavanja, kako u Trstu tako i u Istri, kojima je stekla veliku popularnost. Borila se za prava radnika, ali za prava žena i to ne samo za njihovo pravo glasa, već i za društvenu emancipaciju. Isto tako upoznavši položaj djece, a mnogi dječaci bili su prisiljeni raditi u tvornicama, svim je žarom nastojala to spriječiti. Čvrsto je vjerovala da odgoj i obrazovanje mogu znatno pridonijeti emancipaciji radničke klase, govori profesor Vorano.

Ističe da je, za razliku od buržoaskih krugova iz kojih je potekla, širila ideje o bratstvu talijanskog i slavenskih naroda jer je vjerovala da su njihovo međusobno uvažavanje i suradnja osnovni preduvjeti za budući razvoj i prosperitet Istre. O tom razdoblju govori i Silvia Bon, talijanska povjesničarka iz Trsta.

- Za ono vrijeme dug je bio životni vijek Giuseppine Martinuzzi, 81 godina, proživljenih većinom u Trstu. Ova prva istarska revolucionarka, "crvena" žena, kako je pomalo provokativno Giacomo Scotti izabrao naslov svoje knjige, bila je uistinu svjesno i s uvjerenjem prva žena socijalist i komunist u Istri. Bila je herojski borac proletarijata, bratstva i talijansko-slavenskog jedinstva, spisateljica, pjesnikinja, esejist i pored toga učiteljica, širokogrudna i darivateljica, koja je desetljećima djelovala u osnovnim školama, ponajviše u pučkim, srozanim i siromašnim četvrtima Trsta, poput kvarta Cittavecchia. Opaža i u Trstu obespravljeno iskorištavanje žena i muškaraca, proletera, radnika brodogradilišta: njihove zahtjeve, prerasle potom u proteste, u masovne štrajkove ugušene u krvi, ističe Bon.

Pisala je i članke u istarskim novinama, u Kopru, Rovinju i Puli, u tršćanskim i furlanskim glasilima, osobito u Udinama, među ostalima, u Lavoratore friulano (Furlanski radnik). Prijateljuje i surađuje s emancipiranim i vrlo poznatim onovremenim spisateljicama poput Elde Gianelli, ili s talijanskim društveno angažiranim piscima, poput Edmonda De Amicisa.

Sahranjena je, prema svojoj želji, civilnim pogrebom. Ispraćena je nepreglednim mnoštvom rudara s upaljenim svjetiljkama. Njezino ime nose ulice u Labinu, Novigradu, Puli, Rovinju, Umagu i rimskom predgrađu Ottavia te Talijanska osnovna škola u Puli, labinska Zajednica Talijana i njihov zbor.

Povezane vijesti

• Sedam filmova na prvom Shpeena DOX-u
• Mozaik kao slikarstvo za vječnost
• Obitelj Diminić - Štifanić pomaže svome zavičaju